(2010.)

90/100

Moltencore je kutinski melodic death metal bend sa već dužim stažem na hrvatskoj metal sceni koji seže sve do 2006. Pod uzore navode At the gates, stari In Flames, The Black Dahlia Murder i slične bendove čiji se utjecaji mogu čuti na novome albumu. Odsvirali su veći broj koncerata u Hrvatskoj i izvan nje, te napokon izdali prvi album pod nazovim „Infinite Metamorphosis“.
Na albumu se nalazi 11 autorskih pjesama koje se kreću u melodeath šablonama njihovih uzora, no isto tako dali su svoj utjecaj da sve zvuči vrlo originalno. Prva pjesma je „Beyond Your Comprehension“, žestoka od početka do kraja, ispunjena ritmovima koji jednostavno pozivaju na mahanje glavom. Moram spomenuti kako u prvim sekundama pjesma staje i čuje se glas (vjerojatno sa snimanja ili probe): Šta je bilo? Nisam sad ja pogriješio- Nisi, to me i zbunilo…“. Ovo će svakome izbaviti osmjeh na lice i stvoriti mu dodatnu želji da nastavi sa slušanjem ovog album. Slijedeća pjesma je „Weakest link“, borbeno nastrojena i govori o snazi jedinstva riječima: „Unity – Makes us stronger! Unity – makes us what we are“. Moram pohvaliti pjevača jer prema mojem mišljenju ovo je jedan vrlo kvalitetan growl/scream vokal stvoren za ovakav bend. Nastavljemo sa „Misconception of Reality“, klasična pjesma za bend ovakvog žanra – umjerenog tempa, melodična sa izvrsnom bass solažom u sredini pjesme. Četvrta pjesma nosi ime kao i sam album, a to je „Infinite Metamorphosis“, jedna brža, nabijana, melodična i sjajna pjesma. Ritam je stvoren za izbacivanje suvišne energije i delirijsko headbanganje. Nastavlja pjesma pod nazivom „Blind Heresy“ koja kako sam naslova kaže govori o vlastitom vjerovanju, a ne o tuđini koja zasljepljuje. Solaža u pjesmi savršeno paše uz religijsku tematiku koja navodi svakoga da sam sebe zapita u što zapravo vjeruje i koliko je to stvarno. Nastavlja pjesma imenom „Hypocrisy“ koja je ispunjena gnjevom prema licemjernim ljudima i kroz nju se provlači vječno pitanje: „Why people like those even exist?“. Ovo je najkraća pjesma sa albuma no dovoljno duga da se njome iskaže stajalište benda prema licemjerstvu te činjenica da se u svakome od nas ipak krije barem malo toga. „My golden cage“, pjesma pesimističnog prizvuka zarobljenika u zlatnome kavezu koji se ponekad baš i ne čini tako zlatnim. Slijedi skladba „ Lex talionis“ što bi značilo „Zakon osvete“ i ukratko objasnilo radnju ove pjesme (čovjek koji se iz sluge pretvara u neprijatelja). Deveta pjesma je „Violence of silence“, samo malčice laganija od ostatka albuma istkana melodijom i žestinom koje izvrsno odgovaraju jedna drugoj.  Predzadnja, deseta pjesma na albumu je „The winter that never came“ koja mene tematski i glazbeno podsjeća na Amon Amarth. Tema je prizivanje izgubljenje zime, a neki ritmovi podsjećaju na onaj s pjesme „Pursuit of Vikings“, no to nikako nije loše jer pjesma uz svaku sličnost je itekako različita, a navedene sličnost samo mogu privući sve više fanova ovakve muzike. Zadnja pjesma nosi naslov „The Awakening“ što je možda malo čudno za posljenju pjesmu, no ipak to se da objasniti time što ova pjesma budi nadu za daljnje napretke iako je život postao noćna mora.

Cjelovitost, melodičnost i žestina pjesama daju bendu specifičan zvuk za ove prostore te ovim albumom opravdavaju uspjeh koji su postigli ovih godina i svakako se isplati poslušati ga.

Recenzija: Elena Crnković