MANGROOVE Put na MjesecLabel: Dancing Bear
Objavljeno: November, 2012
Žanr: funk, pop, soul, art-pop
Ocjena: 8/10

Neću ništa nova napisati ako Mangroove ubrojim u „sveto trojstvo“ bendova artističkog, atmosferičnog popa (ako napišem samo „popa“ moglo bi se krivo protumačiti kao nešto zabavno i komercijalnije iz tzv. naše estrade kao što su recimo Jinxi u boljoj veziji ili Tony Cetinski u onoj estradnijoj) koje 2012. čine revitalizirani i reanimirani Mayalesi i nova, još neprofurana krv tj. bend The Cheweger. To kad su u bitanju bendovi, makar bi ja tu ubrojila i Natali Dizdar.

Mangroove ima iza sebe već jedan album „Svijet za nas“ tako da su taman negdje u sredini od te trojice, no ne nužno i tim redom. Mangroove ima u biti sjajno ime – glazba koju izvode i jest „groovovska“, miks jazza, funka, i naročito soula, jest baš to: ima prvenstveno jebeni „groove“. Iako nisu jako različiti prvi i ovaj drugi album „Put na Mjesec“ ipak imaju taman toliko različitosti da su možda i bitne za nastavak karijere Mangroovea, odnosno smjera u kojem će se „probuditi“ treći album – „Put na Mjesec“ je, adekvatno nazivu, više svemirskog točnije SF ugođaja (odnosno “groova“ jel), više je relax i opuštajući, i tekstualno. Vokal pjevačice Željke Veverac zvuči još čišće i ugodnije (i preciznije), no koncept albuma je pomalo zbrkan, nejasan. Ako hoćete, i nema ga. Što ne mora nužno biti i loša stvar gledajući ukupan dojam, ako i jest minus umjetničkom izražavanju.

Album je napravljen na bazi „pola-pola“, prvi dio je ispjevan na hrvatski i dok ne čujete drugu polovicu pjesama koja je na engleskom, djeluje lazy privlačno i odmah ćete ocijeniti glazbu kao nešto najjače što je u Hrvatskoj snimljeno 2012. – no ipak nedovoljno snažno da na vas ostavi onaj „blow my mind“ utisak. Drugi dio, na engleskom, djeluje toliko prirodno i zaista snažno da imate dojam da je Mangroove neki UK bend (pod tim uključujem i savršen izgovor engleskog), kao mlađi brat Sade. Onda vam prvi dio počne djelovati kao da napravljen da bude (bolja) konkurencija Natali Dizdar s top-liste aspiracijama (čitaj hrvatski komercijalni art-pop) i kao da je napisan nakon što je napravljen engleski dio, tek toliko da se ipak naprave i hrvatske pjesme jerbo ova nesretna država i publika još ne može dobro probaviti domaću glazbu na engleskom (zanima me bi li probavili Rozgu ili Thompsona na engleskom).
I baš radi toga, u slučaju „Puta na Mjesec“ napravljeno je upravo obratno od onog što mi je jednom rekao jedan od naših najuspješnijih skladatelja: „ili si izvođač koji će raditi materijal na hrvatskom ili na engleskom -nema sredine, jer kod nas to ne prolazi“. Budući da je ovaj album pobrao jako dobre kritike naše javnosti te ponešto nagrada, čini se da je možda došlo i vrijeme da se ta premisa (konačno) promijeni.
Mangroove se odlučio na hrabar potez da to dvoje spoji i što se mene tiče, koliko god mi radi toga album u cjelini ne bio za 8/10, za moj pojam pravila postoje da se krše, te da ne postoji ništa što se ne bi moglo dovesti u pitanje ili barem napraviti drugačije – ako već radi ničeg drugog (što u slučaju ovog albuma nije naravno slučaj) onda radi same hrabrosti za ovakav potez ovaj album zaslužuje barem 8/10.
Bez obzira na to nadam se da će Mangroove na trećem albumu imati priliku (dozvolu?) napraviti manje kompromisa, jer mi se čini ako budu radili po šestom čulu napravit će mrak album.

Popis pjesama:

1. Zbogom
2. Još uvijek sanjam
3. Radio
4. To se smije
5. Blizu
6. U životu je važno
7. Pusti
8. Life Is Too Short
9. Where It Goes
10. Trip To The Moon
11. Moonlight
12. Very Rare Condition
13. Next Stop Mars
14. Tko se smije Producers Cut

Recenzija: Anastazija Vrzina anastazija@venia-mag.net