(Warner Bros/Dancing Bear  , 2010.)

?/100

„Hybrid Theory“ je album koji je izazvao glazbenu revoluciju, lanširavši Linkin Park na sam vrh svjetske glazbene scene. Ono što je kod toga posebno jest upravo uvrštavanje nu metal aluma, odnosno benda, na prva mjesta top ljestvica diljem svijeta.

Desetljeće uspješnica je iza njih, hitova koji su se istovremeno vrtjeli i na MTVu i u alternatvnim klubovima. Njihovu specifičnost su upravo činila dva vokala i uspješno miješanje hip hopa, žestoke metal glazbe i elektronike.

„A Thousands Suns“ iz ovog slijeda u potpunosti izbacuje metal glazbu stavljajući u prvi plan elektroniku i hip hop ritam.

Ne mogu reći da album ne valja ili da nije kvalitetan, naprotiv, kvalitetan je u svom žanru, ali razočaranje jest upravo napuštanje metal korijena. Moderna tehnika je učinila svoje, tako da čak i ako biste čuli neku od pjesama s novog albuma na radiju, vjerojatno ne biste niti pomislili da se radi o Linkin Parku.

Pjesma „The Catalyst“ najavila je album i kada sam je prvi put čula na MTVu pomislila sam, ok to je samo marketinški trik, nešto što treba biti prilagođeno dnevnom emitiranju i radio postajama, sigurno se nalazi neka hardocore Linkin Park pjesma na albumu. No, bila sam u krivu. Jedina u pjesma u kojoj čujemo tragove alternative jest „Blackout“ gdje Chester još jednom očarava svojim izvrsnim screamovima kojima prenosi energiju pjesme koja se čini nekako nedovršena i isprazna zbog svoje elektronske instrumentalne podloge. Još jedna promjena jest da su u potpunosti izbacili električnu gitaru. U biti sve, nazovimo ih tako, tradicionalne instrumente koji tvore jedan standardni bend.

„Iridescent“ je balada nalik na njihovu „Leave Out All The Rest“ koja se čak našla na soundtracku filma prvog dijela Twilight sage. Kad smo već kod balada, „Messanger“ koja zatvara cijeli album, se jednostavno ne da slušati, jer imam osjećaj da se Chester guši u vlastitom vokalu toliko da mi smeta za uši.

Pretpostavljam da album nosi neku važnu poruku od svjetskog značaja, toliko važnu da je uspjela zaokrenuti bendov žanrovski pravac za otprilike 135 stupnjeva, ali nisam tip za elektronsku glazbu, tako da mi slušajući album dođe muka i jednostavno nemam nikakve želje niti motivacije da idem istraživati dublje, što se skrilo iza površine svih preokreta i sintetičkih beatova.

Šteta…stvarno šteta…da su ostavili barem trunku one jačine i energije i među svu tu silnu kompjutersku glazbu, u one rupe u pjesmama koje nije mogla popuniti ugurali ponegdje koji hardcore gitarski riff koji dolikuje samo njima, stvar bi bila potpuno drugačija.

Budući da ja u pravilu podržavam eksperimentiranje bendova s vlastitim zvukom i svaku promijenu pozdravim, ali eto, ova promjena je krenula u krivom smjeru i naprosto transformirala Linkin Park u potpuno novi bend.

Recenzija: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)