LACRIMAS PROFUNDERE

Ave End

(Napalm Records / Trolik, 2005)

90/100

Često se događa da bend u elementima promijeni svoj glazbeni izričaj, da evoluira. Znatno rijeđe se događa da bend u potpunosti promijeni svoje glazbeno usmjerenje i prijeđe iz jedne glazbene kategorije u drugu. “Ave End” drugi je album u novom stilu Lacrimas Profundere koji su karijeru započeli kao doom metal bend u rangu sa My Dying Bride da bi danas opasno konkurirali bendovima koji se bore za tron gothic rocka. Iako bi ih neki voljeli usporediti sa HIM-om, ovaj bend ipak ne svira plačljive balade o izgubljenoj ljubavi, njihove su teme emotivne i inspirane smrću a pjesme su mnogo kompleksije od HIM-ovih skladbi. A ni pjevač Christopher definitivno nije Ville Valo, on ipak pjeva na svoj specifični način. Lacrimas Profundere mnogo je lakše promatrati iz kuta iz kojeg se promatraju The 69 Eyes. Ako nikako drugačije onda vokalistički jer tu je više slinosti nego između Lacrimas i HIM. No, koncentrirajmo se na zadnji album. Iako ne treba mnogo vremena da “uđe u uho” dovoljno je snažan da ga i neprimjetno možete odslušati i nekoliko puta za redom. Album “Ave End” osim pjesama “Sarah Lou” koja je nesumnjivo jedan od vrhunaca na albumu, “One Hope’s Evening” koja otvara album i koja osim melankolične gitare i podjednako melankolične Christopherove interpretacije donosi i gorko-slatke piano dionice, “Astronautumn” u kojoj do izražaja dolazi agresivnija strana Christopherovog vokala, naslovne “Ave End” ili “Come, Solitude” koja album zatvara u melankolično mirnom raspoloženju u stilu Anatheme treba izdvojiti i uistinu dobru produkciju koja ga čini izvanrednim gothic rock/metal izdanjem. Čini se da je doom metal izgubio izvanredan bend dok je istovremeno gothic scena dobila bend koji uvelike obećava!

www.lacrimas.com

Recenzija: Ivana Sataić
ivana@venia-mag.net