JUDAS PRIEST – Redeemer Of Souls

Datum izlaska: 11.07.2014.
Izdavačka kuća: Sony Music Entermaiment
Žanr: Heavy metal
Ocjena: 6/10

Judas Priest - Redeemer of SoulsRedeemer Of Souls, dugoočekivani novi album Judas Priesta, napokon je ugledao svjetlo dana. Prošlo je šest godina od prošlog studijskog albuma, Nostradamusa, koji je polarizirao fanove. To nije jedini album u katalogu benda koji je to napravio (Turbo, Jugulator, Demolition), zato su ovaj put išli na „sigurniju“ verziju, odnosno jednostavniji album koji vuče inspiraciju iz svih prijašnjih faza benda. Dugo se čekalo na ovo, posebice jer se o ovom albumu počelo pričati još 2011. godine za vrijeme „oproštajne“ Epitaph turneje. Turneji sam imao prilike dva puta prisustvovati, i ta dva koncerta smatram jednima od najboljih u svom životu (ako ne i najboljima), ali ja sam samo jedan od mnogih koji su naivno mislili da više nikad neće imati priliku vidjeti bend uživo. „Oproštajna“ turneja je, naravno, bila samo marketinški trik, jedan od najčešćih kod bendova koji postoje već desetljećima. No, ne zamjeram im, dok mogu, neka sviraju, jer očito su trenutno bolji uživo nego u studiju. Naravno, ogromna promjena u bendu je dolazak Richia Faulknera koji je zamjenio KK Downinga na gitari. Mnogi su prigovarali tome, ali iskreno sam ne vidim neku razliku. Uživo je bio odličan, a ove nove studijske solaže su stvarno za pohvalu. Naime, KK je napustio bend prije Epitaph turneje, jer se umorio od svega, što je par godina poslije priznao.

Stvarno bih volio voljeti ovaj album, i trudio sam se, tako da s ocjenom 6 od 10 mislim da sam čak milostiv. Najveći problem na albumu je kvantiteta ispred kvalitete, tako da smo dobili album s 13 pjesama, odnosno s 18 (!) ako pričamo o „deluxe“ izdanju (13 pjesama na prvom CD-u, 5 na drugom). Nadalje ću pisati samo o „deluxe“ izdanju jer želim pokriti sve pjesme. Sjeća li se itko već spomenutog Nostradamus albuma? Sjećam se dana kada je izašao kao da je bilo jučer, i kako je ljudima glavni problem na albumu bio količna pjesama, odnosno 24 pjesme. No, ono je konceptualni album, tako da je desetak pjesama bilo dugo po minutu-dvije i slično. Ovo nije konceptualni album, tako da imamo doslovce punih 18 pjesama, što znači u neku ruku i više nego na Nostradamusu. Koje su dvije zajedničke stvari albumima Sad Wings of Destiny, Sin After Sin, Stained Class, British Steel, Screaming For Vengeance, Defenders Of The Faith i Painkiller? Svi su dobri i svi imaju 10 ili manje pjesama. Čak je Angel of Retribution imao 10 pjesama, s time da su zadnje dvije totalno nepotrebne, a i taj album je bio puno bolji od Redeemera. Što želim reći? Čemu toliko pjesama? Osamnaest pjesama je količina za dva albuma, a ne jedan. Da su izbacili 9 pjesama imali bi jedan jako dobar Judas Priest album, ovako imamo album koji traje preko 80 minuta, koji će rijetki prijeći u jednom slušanju, iako mislim da je to baš cilj albuma.

Nakon što sam izbacio svoje frustracije o kvantiteti, prijeći ću na album. Album počinje sa „trilogijom“. Odnosno, samo sam ja to nazvao trilogijom jer su prve tri pjesme odlične, a ostatak albuma ne. Znači, trilogija odličnih pjesama: Dragonaut, Redeemer of Souls i Halls of Valhalla, s time da mi je upravo Halls of Valhalla najdraža stvar na albumu. Sve tri pjesme su žestice i imaju odlične riffove i solaže te sve ono što se od Judas Priesta očekuje. Štoviše, na uvodu u Halls Of Valhalla Halford vrišti kako nije vrištao od Painkillera. I iskreno, nikad nisam očekivao da ću od Judas Priesta čuti pjesmu o Valhalli. Album kreće nizbrdo s iduće dvije pjesme: Sword of Damocles i March of the Damned. Dvije totalno nepotrebne mid-tempo pjesme koje nemaju ništa zanimljivo za ponuditi. Čak su March of the Damned stavili na youtube prije nego je album izašao da predstavlja album. Next. Down in Flames zapravo nije loša pjesma. Puno zanimljivija od prošle dvije i nešto žešća. Hell & Back ima poluminutni uvod, a mene osobno podsjeća na nešto što je došlo s Angel of Retribution albuma (Revolution, Worth Fighting For), samo kao lošija verzija toga. Kad slušam iduću pjesmu, Cold Blooded, stvarno razmišljam da prebacim na Annihilatorov Cold Blooded da me probudi. Samo toliko. Pjesma Metalizer solidna je žestica, prolazi. Crossfire je pjesma koja pokušava biti neka mješavina jazza i heavy metala, ali podbacuje u svakom pogledu. Jako brzo prolazim kroz album, ali to se događa kada je pola albuma loše. Secrets of the Dead, 11. pjesma na albumu pjesma je koja donekle spašava drugu polovicu albuma. Spora žestica s ponekim progresivnim dijelovima. Battle Cry koja slijedi nakon dobre pjesme još uvijek uspijeva zadržati album u visinama. Brza, žestoka, ali i malo dosadnjikava jer svaki put kad ju slušam imam osjećaj da su već nešto takvo izdali prije. Beginning of the End, kako prikladan naslov zadnje pjesme na prvom CD-u. Judas Priest mi osobno nikad nije bio dobar u baladama, a ni ova nije iznimka. Samo dosadna balada i ništa više. Drugi CD počinje s rokerskom Snakebite pa prelazi u jedinu pjesmu koja je dobra s drugog CD-a, a to je Tears of Blood. Nakon toga vraćamo se u rokerske vode s Creatures, pa onda još malo rokerskih voda s Bring it on, da bi drugi CD završio isto kao i prvi CD – s baladom. Znači, drugi, rokerski, CD apsolutno je nepotreban, osim pjesme Tears of Blood. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv rocka, ali kada ga sviraju rokeri, a ne old school heavy metal bend.

Da sumiram, ovako album izgleda:
Prvi CD:
1. Dragonaut
2. Redeemer of Souls
3. Halls of Valhalla
4. Sword of Damocles
5. March of the Damned
6. Down in Flames
7. Hell & Back
8. Cold Blooded
9. Metalizer
10. Crossfire
11. Secrets of the Dead
12. Battle Cry
13. Beginning of the End
Drugi CD:
14. Snakebite
15. Tears of Blood
16. Creatures
17. Bring It On
18. Never Forget

Bolno je gledati toliki popis pjesama. Zahvaljujući tolikoj količini pjesama dajem im 6 od 10, a da je album izgleda kao dolje navedeno, dobio bi bar 8,5 od 10:
JEDINI CD:
1. Dragonaut
2. Redeemer of Souls
3. Halls of Valhalla
4. Down in Flames
5. Metalizer
6. Secrets of the Dead
7. Battle Cry
8. Tears of Blood

Recenzija: Alen Žižak