(Napalm Records, 2012.)

95/100

Mnogi pokušavaju, ali samo rijetki uspjevaju nakon nakon 20 godina uspješne karijere snimiti album koji sumira sve njihove glazbene i osobne utjecaje, a zvuči svježe, posebno i jedinstveno. Moonspell su to sa albumom „Alpha Noir“ koji će biti objavljen za točno mjesec dana nesumnjivo uspjeli. Stoga krenimo redom. „Axis Mundi“ prva je od devet pjesama na albumu koji će imati i svoj ‘Omega White’ dio. Karakterizira ju agresivni glas Fernanda Ribeira u prvom planu koji je unatoč dozi agresivnosti u odličnoj harmoniji sa nešto melodičnijim glazbenim ostvarenjem pjesme. „Axis Mundi“ kasnije prerasta u dvoglasnu harmoniju predvođenu žestokim gitarama. Odličan uvod i najava da nam „Alpha Noir“ donosi neka nova iznenađenja. „Licanthrope“ je pjesma u pravom dark metal raspoloženju vrlo bogatog aranžmana u kojoj opet glavnu riječ ima izvandredni Fernando Ribeiro čiji glas je ovdje na tragu trasformacije u vukodlaka. Ili se i transformira u imitaciji vučjeg zavijanja? Procijenite sami. „Versus“ nastavlja u istom zvučnom raspoloženju iako posebice do izražaja dolazi melodičnost ne samo instrumentalne već i vokalne linije koja zvuči opako no nikako isforsirano. Naslovna „Alpha Noir“ nastavlja niz žestokih no istovremeno melodičnih pjesama i u njoj glavnu ulogu igraju gitare koje u gotovo savršenom skladu nadopunjuje opet napola growl glas Fernanda Ribeira. „En Nome Do Medo“ ili u prijevodu „u ime straha“ nastavlja u žestokom i mračnom stilu, a dodatnu joj snagu daju stihovi na portugalskom i sada već karakteristično izbalansirani gotovo growl Fernanda Ribeira no i neki prepoznatljivi elementi Moonspella koji su se pod kožu zavukli još sa albumima „Irreligious“ i „Wolfsheart“ dok se atmosfera negdje oko treće minute smiruje i pretvara u gotovo rock raspoloženje čiji puni domet ometa upravo Fernandovo obraćanje strahu, krvi i Gospodinu dok kraj opet zadire u atmosferu crkvenog zbora. Jedna od najdojmljivijih na albumu! „Opera Carne“ započinje u melodičnom rock prizvuku, nastavlja se u klasičnom Moonspell zvuku dok je refren izrazito melodični dark metal, Moonspell metal. Potom opet slijedi rock dionica pa melodični dark metal. „Opera Carne“ vrlo je slojevita i zahtjevna pjesma, kako za izvođače, tako i za slušatelja. „Love Is Blasphemy“ nastavlja se na zvuk „Opera Carne“ i donosi esencijalni Moonspell zvuk – dubok, razgranat, bogat, prošaran cijelim nizom glazbenih elemenata koji se smjenjuju u žestini i melodičnosti, a Ribeiro opet vokalno briljira u svom napola čistom, napola growl no svakako snažnom i energičnom izričaju. „Grandstand“ naoko usporava tempo pa ga ubrzava zahvaljujući snažnim udarcima o bubnjeve Miguela Gaspara s kojim se u koštac uzima fenomenalni Ribeiro, a prate ih žestoki riffovi Ricarda Amorima na gitari. „Sine Missione“, instrumentalno ostvarenje portugalskih virtuoza mračnog i žestokog zvuka dokaz je ne samo svestranosti već i sveemotivnosti Moonspella koji je sa „Alpha Noir“ predstavio svoju žestoku i mračnu stranu. Toliko žestoku da na trenutke nedostaje malo dubokog Ribeirovog zavodljivog pjevanja. „Alpha Noir“ tek je polovina paketa kojega nam Moonspell predstavlja ove godine. „Omega White“, sudeći prema prvom singleu „White Skies“ koji nam je donio atome gothic metal energije sa snažnim gothic rock utjecajem na tragu velikana ovog pravca Fields Of The Nephilim, predstaviti će onu nježniju i ranjiviju stranu Portugalca koji i u narednih 20 godina imaju i te kako što za reći kada je o osjećajima i dobroj glazbi riječ.

Alpha Noir pre-listening credits: Moonspell & Napalm Records.

Recenzija: Ivana Sataić