Loading...

Lipanj 2009. – MARILYN MANSON: THE HIGH END OF LOW

MARILYN MANSON

The High End Of Low

(EMI, 2009.)

Novi album dragog nam Mansona najavljivan je već neko vrijeme kao povratak u fazu “Mechanical Animalsa”, što je velik broj starijih fanova dočekao s oduševljenjem. Gotov proizvod možda ne zvuči svima onako kako su očekivali, ali definitivno sjeda nakon nekoliko slušanja. Neke stvari zvuče tipično mansonovski i meni su odmah ušle u uho, primjerice prvi singl “We’re From America”. Odlična pjesma nimalo laskavog teksta. Slijedila ju je “Arma-Goddamn-Motherfuckin-Geddon”, kojoj su, gle čuda, cenzurirali spot. Nakon toliko godina, to je za Mansona valjda postalo pravilo i zabrinuli bismo se da izostane. Također odlična pjesma zaraznog refrena, Manson se opet igra riječima, i po običaju, ide mu.
Album otvara “Devour”, osobno mi jedna od najboljih stvari na albumu, koja malo iznenađuje refrenom “And I’ll love you/If you let me”. Manson??? No, ostatak teksta nije baš tako nježan. Ipak je to Manson.
Slijedi “Prety As A Swastika”, na track-listi cenzurirana s $. Poprilično žestoka pjesma, koju slijedi osjetno laganija “Leave A Scar”. Nije loša, ali nije ni osobito inspirirana. Red dobrih stihova malo poljuljanih s refrenom “Whatever doesn’t kill you is gonna leave a scar”. Okej, al može on i bolje. Slično vrijedi i za sljedeću, “Four Rusted Horses”. Melodija na gitari bi možda bila prihvatljiva da ju je snimio koji god drugi bend, ali ne Marilyn Manson. Ni više slušanja nije popravilo dojam što se glazbe tiče, ali zato je tekst brutalno simpatičan.
“Blank And White” je dobra pjesma, ali isprva ne privlači pozornost. Suprotan je slučaj s “Running To The Edge Of The World” – s akustičnom gitarom sasvim tipično, s riffom tako tipičnim da se čini da smo ga već toliko puta čuli, kod drugih bendova, doduše. Isprva mi je ova pjesma bila šok. Naprosto je prelagana, jer Manson i kad je pisao laganije pjesme, bile su toliko mračne da bi ispale još teže od onih puno žešćih. Ovo je depresivna ljubavna pjesma za koju će treba neko vrijeme da se čovjek na nju navikne, naprosto je previše pop za dragog nam kralja šoka. Pjesma sama po sebi nije loša, ali nije ni po čemu osobito zanimljiva, osim što Manson tradicionalno jako dobro zvuči u sporijim pjesmama. Situaciju spašava posljednjih minutu-dvije pjesme.
Slijedi još jedna sporija stvar, ovog puta nešto bolja; “I Want To Kill You Like They Do In The Movies”. Traje devet minuta i pomalo je hipnotizirajuća, ali puno zanimljivija od prethodne.
“WOW” je glazbeno nekako najviše “pomaknuta” stvar, no baš i ne u dobrom smislu. Zvuči kao elektroeksperiment koji je poslužio kao filler. Slijede ju puno bolje “Wight Spider” i “Unkillable Monster” s jednim od highlighta albuma u stihovima: “How the fuck are we supposed to know/if we’re in love/or if we’re in pain?”.
“I Have To Look Up Just To See Hell” počinje vriskom i nastavlja se u gloomy raspoloženju, još jedna sasvim repetitivna, ali jako dobra pjesma.
“Into The Fire” počinje melodijom na klaviru, dalje je spora i mračna, bila bi dobar kraj albuma, no umjesto toga imamo još i “15”, opet s nešto više elektronike na početku. Glazbeno bih ju proglasila fillerom, ali dobar tekst spašava stvar i album završava odličnim vokalnim efektima dok Manson poručuje: “Not letting you win/Won’t satisfy me/I’ll teach you about loss”.
Na albumu ima jako dobrih pjesama, nekih tipično mansonovskih, nekih nešto manje tipičnih, no ima i pjesama koje možda nisu suvišne, ali kvare ukupni dojam. Ipak, Manson nipošto nije razočarao svoje fanove, pa jedino što nam sad preostaje je nadati se produženoj turneji na kojoj bi opet došao dizati moralnu paniku u dragom nam Hrvatistanu.

www.marilynmanson.com

Recenzija: Sara Profeta
sara@venia-mag.net

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *