IRON MAIDEN

THE FINAL FRONTIER

(EMI/Dallas, 2010.)

 

Petnaesti studijski album i danas najbitnijeg metal benda izašao je u većini zemalja 16. kolovoza. Na njemu je deset pjesama prosječnog trajanja od 5-6 minuta; na prvi pogled se vidi da Maideni nastavljaju u stilu zadnjih dvaju albuma. No samo na prvi pogled i na prvo slušanje. Čim si date malo više vremena i truda, vidjet ćete da je ovaj album poseban. Jest, album se i glazbeno i tematski naslanja na sve što su napravili u ovom tisućljeću, ali ima i tipično maidenovski vlastiti svijet. Iako ne rade konceptualne albume, svaki album Maidena ima svojih raspoznatljivih posebnosti uz karakterističan zvuk po kojemu su poznati već trideset godina. Iako stalno evoluiraju i svom zvuku dodaju nove elemente, određena prepoznatljivost je uvijek prisutna. Tako je i s The Final Frontier. Neki su imali velika očekivanja od ovog albuma, drugi su s A Matter of Life And Death bili toliko razočarani da od novog albuma nisu očekivali apsolutno ništa. I ti su pogriješili. Čini mi se da su mnogi odustali od albuma nakon jednog do dva slušanja. Velika greška. Iako ima melodija, pa i cijelih pjesama koje sjedaju na prvu (meni je to, recimo, „Coming Home“), albumu zaista treba više slušanja kako biste ga doživjeli i mogli pošteno procijeniti. Maideni nisu od jučer i znaju što rade. Bez obzira na to što neki fanovi isključivo starijeg zvuka govorili – nikad mi neće biti jasno zašto, pored toliko odlične glazbe koju su napravili u međuvremenu, ljudi još uvijek tvrde da to naprosto nije to od 80-ih – ovo je fino iznijansiran, slojevit i pametno posložen album. Na prvih nekoliko slušanja definitivno se čini da je druga polovica albuma osjetno bolja od prve – uzrok tog dojma vjerojatno je to što je uvodna Satellite 15…The Final Frontier vrlo netipična pjesma, barem u prvih par minuta. Slijedi ju prvi singl, El Dorado; sasvim solidna, no ipak pjesma koja slijedi dosadašnju šprancu benda da kao singlove često izbacuju neke od slabijih pjesama s albuma. S trećom pjesmom, Mother of Mercy, počinje se dobivati pravi dojam; pjesme koje slijede nekako su sličnije, što drugi dio albuma čini kompaktnijim. Kod prvog preslušavanja mi se činilo da je album pomalo neujednačen, ali budući da se radi o, s jedne strane melodijski pitkom, no s druge složenom i zahtjevnom albumu, ne bih išla tako daleko da dajem definitivne ocjene. Ovo je album kojem ću se vraćati i u kojem očekujem da ću pronalaziti nove zanimljive stvari i nakon nekoliko godina.

Čini se da je većini fanova apsolutni favorit When the Wild Wind Blows, posljednja i najdulja pjesma na albumu. Osim toga većini omiljene pjesme variraju, što je zapravo tipično za Maidene. Mislim da je to dobra stvar jer znači da je cijeli album vrlo dobar čim različiti ljudi nalaze različite dobre stvari na njemu. Bit će stoga zanimljivo vidjeti koje će pjesme bend svirati na budućim turnejama.

Tematski se Maideni drže nekih svojih vječnih tema, od kojih je rat (Mother of Mercy, Coming Home) i promišljanje društva i budućnosti (When the Wild Wind Blows) nešto čime su se u posljednjem desetljeću najviše bavili. Naravno, nađe se tu i mitološko-fantastičnih motiva (El Dorado, The Alchemist, Isle of Avalon, The Talisman). When the Wild Wind Blows je zaista prekrasna pjesma od 11 minuta koje vam prolete i imate ju potrebu slušati nekoliko puta zaredom. Jedina joj je zamjerka previše banalan tekst nedostojan potencijala tekstopisaca poput Harrisa i Dickinsona. Pjesma ima poruku o kritici medija i društva, no odličan dojam o pjesmi bi bio još bolji da je ona malo finije upakirana; Maideni ipak imaju publiku koju ne treba podcjenjivati. Šteta što nisu malo drukčije poradili na tome jer je pjesma inače jedna od budućih maidenovskih klasika, malo remek-djelo koje bi ponijelo cijeli album da je kojim slučajem slabiji.

Glazbeno općenito nastavljaju u smjeru zacrtanom od Brave New World-a nadalje, kompleksnije strukture pjesama presječene čistim mejdenovskim melodijama, s tim da je ovaj album više u duhu BNW-a i Dance of Death-a nego AMOLAD-a. Teme uglavnom jesu ozbiljne, ali ipak se vidi da je bend u nešto drugačijoj, moguće pozitivnijoj fazi. Što više ga slušate, više će vam se uvlačiti pod kožu, zato mu zaista treba dati šansu. Isprva vam to može promaknuti, ali što više slušate ovaj album, postaje vam jasnije da su dečki u jako dobroj formi, vrlo inspirirani i da će turneja koja nas očekuje biti fantastično iskustvo i za bend i za fanove. Jedno je sigurno – The Final Frontier ima odličnog live potencijala, zato nemojte propustiti Iron Maiden na sljedećoj turneji – čak i ako zaobiđu Hrvatsku, vrijedit će potegnuti do barem jedne susjedne zemlje. Album je ispunio očekivanja, turneja ih može samo nadmašiti.

Službeni website: www.ironmaiden.com

Recenzija: Sara Profeta
sara@venia-mag.net