(Nuclear Blast, 2010.)

(90/100)

Ako ste prije nekoliko godina malo dublje kopali po tada aktualnoj finskoj rock sceni, dublje od HIMa, The 69 Eyesa, Nightwisha, ako ste dosegli dubine lokalnog finskog rocka kao Uniklubi, Bloodpit, Lovex sigurno ste naišli na dio scene koji pripada specifičnim ženskim rock bendovima koji pjevaju na finskom jeziku. Sam vrh „Finnish female rock“ (nazovimo to tako) scene zauzimale su grupe Tiktak i Indica i osvajale radijske top ljestvice svojim catchy rock pjesmicama.

2009. Indica kreće na turneju s Nightwishom kao support bend, prvo skandinavsku, a zatim i europsku u sklopu koje smo ih imali prilike gledati i u Zagrebu. I na početku moram napomenuti jednu stvar – Indica je jedini bend tijekom čijeg nastupa sam od muke morala doslovno začepiti uši zbog nadasve previsokog i iritantnog vokala.

Taj isti vokal koji mi je zadavao glavobolje uživo nije toliko loš na albumu, naprotiv, sviđa mi se zbog svoje specifičnosti, nije tipično skvičanje kao u Within Temptation ili Delain već je to jedan lagani rock vokal s primjesama jazza i bluesa. Možda je Jonsu (vokal) u Zagrebu jednostavno imala loš dan.

Kako sam već spomenula, Indica djeluje na sceni već nekoliko godina, čak pet albuma na materinjem jeziku su iza njih, a „A Way Away“ je jednostavno the best of svih njihovih dosadašnjih uradaka vješto preveden na engleski. Također u albumu svoje je zlatne prste upleo i Tuomas Holopainen koji je preuzeo producentsku palicu te se njegov utjecaj definitvno čuje u svim pjesmama koje sadrže poneki bajkoviti motiv s temama koje dolikuju stvaralaštvu ovog glazbenog genija. I kako sad da album bude loš?

Cure nas u album uvode pjesmom „Islands Of Light“ uz zvukove violine pomješane s žestokim gitarama i mističnim vokalom.

Njihov zvuk ne mogu točno žanrovski odrediti, no kao što sam već rekla, to je finski ženski rock s većim utjecajem klasične glazbe tako da su upravo violina i glasovir glavni voditelji radnje u pjesmama kao „Erie Eden“ ili „A Way Away“. Odlične pjesmice u kojim prevladavaju rock riffovi su „Scissor, Paper, Rock“ ili „Straight And Arrow“ tj., njihov najveći finski hit “Ikuinen virta”. “Pidä kädestä” je danas “Preciouss Dark”, a bajkovite “Lilja’s Lament” ili prvi single “In Passing” pa i “Children Of Frost” služe za razbibrigu jer su tipične baladice za čije slušanje ne treba koristiti previše mozga, a uz njih možete i zaplesati balet. Od svih pjesamam, najčudnije mi je na engleskom čuti “As If” tj.  “Elä”, ali moram pohvaliti da “In Passing” puno bolje zvuči od “Valoissa”.

Uvijek volim vidjeti finske bendove kako se probijaju u svijetu glazbe i pratiti njihov razvoj te mi je nekako drago dok čujem da je meni drag bend potpisao za neki veći label  i dobio mogućnost prezentirati svoja djela ostatku svijeta, ne samo Finskoj i okorjelim finskim freakovima. A morate priznati da svatko od nas ima svoje glazbene „guilty pleasures“ i tko ponekad ne voli poslušati nešto catchy i pop? Indica je upravo stvorena za takve situacije. Uz već provjerene melodije i pomoć Tuomasa Holopainena, ovaj girl bend je definitvno spreman da osvoji Europsko tržište.

Recenzija: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)