IN FLAMES – Siren Charms

In-Flames-Siren-CharmsDatum izlaska: 09.09.2014.
Produkcija: Daniel Bergstrand, Roberto Laghi, In Flames
Izdavač: Sony Music
Žanr: Alternative metal
Ocjena: 4/10

Od albuma „Come Clarity“, kada jedni od pionira gothenburškog death metala, In Flames, najave da izdaju novi album, postanem skeptična i k tome mi je lakše kad osvijestim da nisam jedina. Nakon što sam nedavno čula prve pjesme s novog albuma i vidjela spotove za “Through Oblivion” i “Rusted Nail”, pomislila sam “Ok, spremna sam vidjeti što bend nudi s cijelim albumom, neću odbaciti mogućnost da album ima svoje kvalitetne momente na temelju dviju pjesama, ali ako je cijeli album ovakav…”.

In Flames su nekad davno imali osjećaja za melodiju s jedne strane i žestinu s druge, vješto kombinirajući bučne rifove, čiste i hrapave vokale, gitare raskošnih melodija s intervalima koliko god ste mogli poželjeti, čak su tu i tamo uklopili i atraktivne akustične interludije. Gdje je nestao taj osjećaj? Rekli bismo u hrpi jednostavnih melodija i mlakih, brzoprolaznih stvari, koje uopće ni nemaju karakter kojim bi vas uvjerile da su vrijedne ponovnoga slušanja. Neki bi rekli da je „Clayman“ zadnje uvjerljivo i kvalitetno izdanje ovog benda. Ja neću biti tako stroga i ići toliko daleko u prošlost. Zadnje u čemu sam doista uživala bio je „A Sense Of Purpose“ iz 2008. Godinu nakon toga, pomeli su sve živo u zagrebačkoj Tvornici i potvrdili uživo reputaciju jednog od najenergičnijih bendova modernog metala koji je etablirao novi žanr, melodični death metal, čiji je zvuk pokušalo krajem 90-ih i početkom 2000-ih imitirati mnoštvo američkih alternativnih metal bendova. In Flames je danas daleko od onog po čemu ih pamtimo i uz što smo odrasli. Alternativni metal je danas sve ono što se ne može svrstati nigdje. Bend je ovim albumom pokazao samo jedno: da je nekonzistentan do nezamislivih proporcija! S jedne strane imate rifove koji su natruhe onoga što je bend prije radio i pružaju neku nadu da ćete se bar malo otrgnuti iz trenutnog stanja i skakati kao da ste na koncertu, ali vrlo brzo se razočarate jer dobivate jednolične, kako bi neki rekli „pop metal“ melodije, koje, što je najgore po kvalitetu albuma, uopće ne pamtite. Ne znam o čemu je ovdje riječ, ili bend nastoji biti što popularniji, s jednostavnim i lako probavljivim zvukom, na trenutke sam imala osjećaj da slušam neke lagane moderne rock stvari tipa Linkin Park, alternativni nu metal poput Korna ili pak industrial poput Nine Inch Nails, što ne mora uopće biti loše, i kakve se mogu često uhvatiti na radiju. No ovdje je u igri bend poput In Flamesa, na stranu što su već i oni sami zreliji, ali igranje benda koji piše rock polubalade i alternativne stadionske himne (da je bar to solidno ispalo s ovim albumom), ne uspijeva im, jer fanovi ne žele nužno samo brže i glasnije In Flamese kakve pamte iz najboljih vremena, nego da bend barem bude konzistentan i čvrst u onome što producira.

Postavlja se i pitanje kakav taj bend želi danas biti. Možda članovi benda žele raditi potpuno drukčiju vrstu glazbe. Želimo li mi kao fanovi čuti pjesme s ovog albuma uživo i možemo li ih primiti s dozom ozbiljnosti? Nisam sigurna. Ovaj uradak zbunjuje i fanove i kritiku, a nije ni čudo jer ni sam bend ne zna u kojem bi pravcu skladao pjesme niti kamo pripada. Ne mogu izdvojiti niti jednu pjesmu koju bih rado čula uživo i držala palčeve da ju bend stavi na set-listu. Ovdje se nema što puno pisati u recenziji, nažalost. In Flames su se oprostili od zvuka po kojem su postali poznati i priznati širom svijeta. Na „In Plain View“, prvoj pjesmi na albumu, već se dade naslutiti da ostatak albuma neće ići u smjeru žestine i dinamike kakvu su možda neki očekivali. Bezlična elektronika slušatelja i nekadašnjeg fana benda ostavlja u čuđenju, kao da se stvara ogroman balončić iznad glave s velikim upitnikom unutra. I taj je osjećaj prisutan cijelim slušanjem. Unatoč vokalu koji kao da bend pokušava gurnuti u komercijalne nu metal vode, na tren dojam popravlja gitarska izvedba Björna Gelottea i Niclasa Engelina. Bend se modernizirao, ali kamo to vodi, mislim da ne znaju ni oni sami. Na „Everything’s Gone“ i „Paralyzed“ imamo natruhe nekadašnje agresivnosti, iako vokali Andersa Fridéna djeluju plačno i monotono, čime je nadmašio prosječnost svoje vokalne izvedbe na zadnja dva albuma. Bubnjevi Daniela Svenssona postaju posve nevažna podloga, njegovo bubnjanje je neprepoznatljivo u odnosu na ono što on zna, odnosno znao je izvoditi. Vokali su previše istaknuti, i to bespotrebno preglasni u odnosu na ostale instrumente. Unatoč ponešto ipak himničnom refrenu, „Paralyzed“ je mlaka i zbilja vas paralizira za ostatak albuma. Nema emocija, nema uznesenja, ne osjeća se muzički žar, pa tako dolazimo do gotovo pop-rock mekane „Through Oblivion“ u kojoj vokal čak i posjeduje određeni karakter, ali vam pjesma neće ostati u uhu, barem meni nije. Od svih pjesama na albumu na kojima nailazimo na čiste vokale, ta je još najpodnošljivija i na njoj Fridén ne ostavlja dojam kao da pokušava pjevati, nego stvarno – pjeva. Konačno, bez otezanja i mučenja mikrofona. To je mainstream pjesma za bilo koju radijsku postaju, a i onda kada odete u drugu sobu i vratite se natrag, a ona još svira, nećete moći vjerovati da se vrti, što je žalosno. „With Eyes Wide Open“ ima pop karakter, izuzetno iritantna pjesma koja se uopće ne uklapa u bendov stil pisanja pjesama. „When The World Explodes“ stvara atmosferu kao da je riječ o nekakvom metalcore ili deathcore bendu, dok refren sa ženskim vokalom ne poboljšava stečeni dojam niti je ženskom vokalu tu mjesto. Kao da je nakalemljen u posljednji tren.

Bend se velikoj dozi eksperimentiranja okrenuo na „Rusted Nail“, koja mu je opet omogućila da izgubi identitet i potvrdi još jednom slabost vokala. Kad sam čula prvi rif, ponadala sam se određenoj dinamici i škripanje gitara me na trenutke ponijelo. Ali čim su na red došli vokalni dijelovi koje je produkcija, nažalost, gurnula u prvi plan, to je nestalo. Malo se pjeva čisto pa se vrišti, malo se oponaša Marilyna Mansona… Kako se album primiče kraju, tako opada i entuzijazam i zainteresiranost za njega. Na kraju, ako ste očekivali imalo „stare“ moći ovog benda, bit ćete razočarani. Niti jedna, apsolutno niti jedna pjesma vam neće ostati u uhu, da ju pjevate danima kasnije, nažalost. Zadnji put kad se meni to dogodilo, bilo je s „A Sense Of Purpose“. Nadam se da bend nije izgubio svoju snagu na nastupima, no što se tiče sadašnjeg zvuka, to više nije isti bend. Oni će nastaviti živjeti na staroj slavi, a ovo će izdanje, sve su prilike, nažalost, otići u zaborav. Slušajte stare albume, ovo – izbjegavajte.

Popis pjesama:
01. In Plain View
02. Everything’s Gone
03. Paralyzed
04. Through Oblivion
05. With Eyes Wide Open
06. Siren Charms
07. When The World Explodes
08. Rusted Nail
09. Dead Eyes
10. Monsters In The Ballroom
11. Filtered Truth

Recenzija: Buna Bernarda Juretić