ICED EARTH – Horror Show
Datum izlaska: 25.06.001.
Izdavačka kuća: Century Media Records
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 9/10

ICED EARTH - Horror ShowIt’s Halloween. Iako to nije toliko veliki fenomen kod nas koliko u Americi, iskoristit ću ovaj dan za recenziju albuma s horor tematikom. Kad je riječ o horor albumima većini će na pamet pasti King Diamond. Meni je isto prvo pao na pamet kad sam odlučio recenzirati nešto povodom Noći vještica. Ipak sam se odlučio za Iced Earthov Horror Show jer u njemu postoje dvije stvari o kojima želim pisati, odnosno dvije meni strašno zanimljive teme: heavy metal i horor filmovi. Pošto sumnjam da ću na portalu ikad imati priliku pisati o horor klasicima, pokušat ću ovdje balansirati monolog između same glazbe na albumu i horor priča o kojoj govore pjesme. Ovdje će vjerojatno biti više riječi o filmovima nego o glazbi, da se ispucam što više tako da ne moram ovo više nikad ponavljati. Dakle, ovo će biti moja najneobičnija recenzija dosad.

Iced Earth je stroj koji postoji već 30 godina i izgleda da se neće zaustaviti jer su u tijeku pripreme za novu turneju, a nakon nje ide novi album. Kroz bend je prošlo sigurno 30-ak ljudi i stvarno nema smisla nabrajati promjene u bendu, ali valja reći da su oni jedan „od onih bendova“, odnosno postoji jedna osoba oko koje se sve vrti, a to je ritam gitarist Jon Schaffer. Na ovom albumu, kao i na tri prije toga, pjeva njihov najpopularniji pjevač Matt Barlow. Osobno mislim da su svi pjevači u Iced Earthu bili jako dobri za svoje vrijeme i da Barlowa ne treba toliko dizati u nebesa i izdizati ga iznad ostalih tako da se dovodim često u rasprave „Tko je najbolji pjevač Iced Eartha?“ To je dakako osobno mišljenje, a moje je da Barlow nije, ali se ni ne usudim reći tko je. (John Greelya jako volim, ali on je nažalost snimio samo jedan album pa je to jako malo materijala za prosuđivati.)
Da nastavim o ovom albumu: iza bubnjeva sjedi Richard Christy koji je 2001. taman postao „nezaposlen“ zbog prerane smrti Chucka Schuldinera. Ovo je također prvi studijski album za gitarista Larrya Tarnowskog koji je prije toga svirao na slavnom live albumu Alive in Athens. Na bas gitari je poznati Steve DiGiorgio, koji je potpisan kao gostujući član. Kao i na svakom albumu od The Dark Sage do danas (osim novog, Plagues Of Babylon) producent je Jim Morris, a prva tri je producirao njegov brat Tom Morris. To je ukratko što se tiče benda.
Što se tiče horor filmova često će biti spominjanja „Universala“ i „Hammera“. Svi su čuli za Universal Studios, poznati Hollywoodski filmski studio gdje su snimljeni mnogi poznati klasici. Ovdje će samo riječi bit o Universalovima horor klasicima od 30-ih do 50-ih. Razdoblje u 30-ima se naziva zlatnim dobom horora kad su nastali najveći filmovi žanra. Do 50-ih Universal je oslabio po pitanju horora, više nisu bili tako popularni, ali zato se u Engleskoj uzdiže jedna druga produkcijska kuća, Hammer Films. Hammer je od 50-ih do 70-ih bio zadužen za najbolje filmove u horor žanru, iako i oni imaju raznolik spektar filmova. U 70-ima dolazi novo doba horora gdje najviše prevladavaju slasher filmovi kao Halloween, Friday the 13th, A Nightmare on Elm Street i mnogi drugi, no u taj dio horor povijesti ne ulazimo. Zašto spominjem baš ova dva studija? Zbog lakšeg snalaženja u ostatku recenzije, jer upravo najveći broj tema s ovog albuma potekao je iz ova dva studija i bit će mnogo spominjanja upravo njih. Očito je da ovo nije samo glazbena recenzija, nego i mini-povijest najvećih horor filmova s mog stajališta.
Da ne duljim, album počinje s prvom pjesmom, Wolf. Pjesma je najbrža na albumu i ima mnogo nadosnimljenih vokala, što je čest slučaj na ovom albumu. Damien, Jack, Im-Ho-Tep i Dracula se sve strašno puno oslanjaju na nadosnimavanje Barlowog glasa po nekoliko puta. Wolf je bazirana Universalovom filmu iz 1941., The Wolf Man, koji ima jedan od najluđih efekata preobrazbe glavnog lika, kojeg glumi legendarni Lon Chaney Jr., iz čovjeka u vukodlaka. Tko voli proučavati razvoj filmske umjetnosti, ovaj film je obavezan. Refren pjesme je zapravo citat preuzet iz filma, ali mrvicu prerađen. Osim tog filma, Universal ima još dva filma o vukodlacima iz iste ere, a to su Werewolf of London iz 1935. i She-Wolf of London iz 1946., koji nisu toliko vješto napravljeni kao The Wolf Man
Druga pjesma na albumu je najveći epic na ovom albumu. Trajanje pjesme je nešto iznad 9 minuta, a pjesma ima sve od sporih i „heavy“ dijelova preko akustičnih da bi se opet vratila u distorizirane i tako u krug, apsolutni hit kojeg sam imao čast čuti na koncertu za vrijeme Dystopia turneje (2011.), a nažalost je to i jedina pjesma koju sam čuo uživo s ovog albuma; pjesma je o Omen trilogiji (1976-1981), iz Damienove točke stajališta. Pod imenom Omen izašlo je 5 filmova, već spomenuta trilogija koja je imala kino projekcije, jedan film ravno za televiziju i remake prvog filma na 30. godišnjicu filma. Ovo je jedan od onih primjera serijala gdje je svaki idući film sve lošiji. Prvog ipak moram pohvaliti, a za većinu hvale je najvažniji Richard Donner koji je na redateljskoj stolici. Kasnije će se proslaviti sa Superman filmom (onaj pravi, sa Christopher Reeveom) i serijalom Leathal Weapon. Treća pjesma, Jack, brza je i žestoka. Schaffer je napisao glazbu, a Barlow tekst koji je o Jacku Trbosjeku, dakle ova pjesma nije o filmu. Četvrta pjesma jedina je na albumu koja nije vezana uz nikakvu horor priču te je to jedina balada na albumu. Ghost of Freedom je prosječna balada koja je inspirirana filmom Patriot (osobno, jedini dobar film kojeg je režirao Roland Emmerich).
Schaffer je zaslužan za svu glazbu na albumu, a Tarnowski je napisao nešto malo glazbe u pjesmi Im-Ho-Tep, dok je Barlow zaslužan za tekstove na ovom središnjem dijelu albuma, a Schaffer na prve dvije i zadnje tri. Pjesma je srednjeg tempa, a osjeća se taj „egipatski štih“ u njoj. Im-Ho-Tep baziran je na filmu The Mummy, onoj „pravoj“ Universalovoj mumiji iz 1932.. koja je do 1944. dobila 4 nastavka. Ikoniču mumiju iz 1932. odglumio je jedan od najvećih glumaca u horor žanru, Boris Karloff. Hammer je napravio svoju verziju mumije, odnosno 4 filma između 1959. i 1971. I prva Universalova i prva Hammerova mumija obavezna je za ljubitelje žanra. Što su 30-ih i 40-ih za horor žanr bili Boris Karloff i Bela Lugosi, to su 50-ih i 60-ih bili Christopher Lee i Peter Cushing. Samo to što obojica glume u prvoj Hammerovoj mumiji je već dovoljno da se film pogleda. Danas je nažalost najpoznatija Stephen Sommersova verzija mumije iz 1999. To je više parodija na mumiju, nego ozbiljan film, tako da to uopće ne smatram važnim filmom za žanr kao ova dva navedena prije. Jeckyll & Hyde puno je brža u usporedbi s prošlom pjesmom, a vrhunac pjesme je dijalog, odnosno svađa između Jeckylla kojeg pjeva Barlow i Hydea kojeg „pjeva“ Schaffer. Napeta pjesma koja je bazirana na slavnoj priči R.L. Stevensona, koja je donijela nebrojene filmske adapatacije, a zato što pričam o povijesti filma spomenut ću samo verziju iz 1920. Preporučam taj film, možda se razbije pokoja predrasuda o nijemim filmovima. Dragon’s Child još je jedna pjesma srednjeg tempa koja sjaji na refrenu, dok je ostatak pjesme malo dosadnjikav. Pjesma je bazirana na stvorenju koje se zove Gill-man, a pojavljuje se u trilogiji Creature from the Black Lagoon, Revenge of the Creature i The Creature Walks Among Us (1954-1956). Ta trilogija je bitna jer je Gill-man jedno od posljednjih čudovišta u serijalu horor filmova koji se grupno nazivaju Universal Monsters, a Universal prestaje snimati horore kad Hammer počinje dominirati tržištem. Transylvania je odličan, ali nepotreban cover Iron Maidenovog hita. Toliko.
Zadnje tri pjesme, kao što sam već rekao, u potpunosti je napisao Schaffer. Meni osobno i najbolje tri. Frankenstein je mračna, sporija pjesma gdje sam Schaffer pjeva dobar dio pjesme, tj. zaključni stih svake strofe i refrene. Strašno dobar riff, a o tekstu da ne govorim. Tu opet moram spomenuti i Universalov i Hammerov film. U Universalovom filmu iz 1931. u kojem Boris Karloff glumi čudovište, a Colin Clive Frankensteina, izgovorena je jedna od najpoznatijih fraza filmske industrije uopće: „It’s alive! It’s alive!“. Druga verzija, ona Hammerova, izašla je 1957., a u njemu glume opet i Peter Cushing i Christopher Lee. Cushing glumi Frankensteina, a Lee čudovište. To je jedan od najboljih Hammerovih filmova i isto tako je obavezan za ljubitelje horora. I Universal, i Hammer imaju po nekoliko nastavaka na svoju verziju Frankensteina, ali dok Universalov prati čudovište, Hammerov prati samog Frankensteina i time čini serijal zanimljivijim. Peter Cushing kroz 6 filmova mi uspijeva ipak nadmašiti ikoničnog Colin Clivea i stvara mi verziju Frankensteina koja do danas nije nadmašena. Treći Frankenstein film koji ću spomenuti je Coppolina verzija iz 1994. Znam da je redatelj Kenneth Branagh, ali je Coppola producent i očito je imao više kontrole nad filmom nego Branagh. Coppola je poznat po tome što je producirao remakeove horor filmova u 90-ima. Osim Frankensteina, napravio je Draculu iz 1992., koju je sam režirao, i Sleeply Hollow iz 1999. koji je režirao Tim Burton. Ni jedan od tih filmova ne smatram naročito dobrim, a pogotovo ne Draculu, po kojoj je bazirana iduća pjesma na albumu. Coppola, bolje ti idu mafijaški filmovi. Opet, dakle, imamo tri verzije filma, Universalovu, Hammerovu i Coppolinu koja je sramotna. Universalov film Dracula izašao je iste godine kad i Frankenstein, a Draculu glumi Bela Lugosi i tu počinje rivalstvo između Lugosija i Karloffa koje će trajati do kraja Lugosijevog života. Meni osobno najdraži Universalov horor klasik koji ima jednostavno previše pamtljivih rečenica, da ih nema smisla citirati. Jednostavno treba pogledati film, apsolutno blago. Hammerova verzija iz 1958. OPET ima obojicu, i Cushinga i Leeja. Cushing glumi Van Helsinga i tu je superiorniji od Edward van Sloanove Universal verzije lika, a Lee glumi Draculu, no tu je Lugosi daleko pamtljivi. Teško je uspoređivati te dvije interpretacije, ali oba filma su strašno dobra. Kao što sam već rekao, pjesma je bazirana na sramotnoj Coppolinoj verziji, što je čak logično jer je to film koji ima veliku pozadinsku priču. Sama pjesma je festival visokih tonova i jedna je od najpoznatijih pjesama benda. Zadnja pjesma, The Phantom Opera Ghost je duet Barlowa i lokalne pjevačice Yunhui Percifield koji pokazuje spektar emocija od sreće do tuge i bijesa. Brza, spora, energična, melankolična, ova pjesma je sve. Osim poznatog Webberovog mjuzikla, priča je doživjela mnoge filmske adaptacije. Ideju je ekranizirao i Universal i Hammer, ali ovdje ću samo predložiti jednu verziju, opet onu nijemu, iz 1925. s Lon Chaneyem.

There you have it. Recenzija i kratka povijest horor filmova. Tko nije čuo ovaj album, toplo ga preporučam, a filmove preporučam svima koji su zainteresirani za povijest horora ili povijest filma općenito.

Popis pjesama:
1. Wolf
2. Damien
3. Jack
4. Ghost Of Freedom
5. Im-Ho-Tep (Pharaoh’s Curse)
6. Jeckyll & Hyde
7. Dragon’s Child
8. Transylvania (Iron Maiden cover)
9. Frankenstein
10. Dracula
11. The Phantom Opera Ghost

Recenzija: Alen Žižak