HANOI ROCKS

STREET POETRY

(Wolfgang Records, 2007)

90/100

Ovdje negdje među nama još uvijek su Guns’n’Roses / Skid Row fanovi, zar ne? I, u zadnje vrijeme, sljedbenici Crashdieta? Dio ovih potonjih, oni koji su voljni istražiti korijene, prije ili kasnije naići će na ime Hanoi Rocks. No ako ste početkom 1990.-ih završavali osnovnu školu i otkrili Guns’n’Roses nesumnjivo Hanoi Rocks već niz godina smatrate jednim od najcoolerskijih glam rock bendova ikada! Jer, složiti ćete se, nimalo nije teško “navući se” na Michaela Monroea i njegovo pjevanje – on je punk, on je rock, metal, žestok. Hanoi Rocks su rock-punk-hard-metal…. glam! Na sofisticiran, kulturni način!
Kad sam prvi put čula “Fashion”, prvi single sa tada nadolazećeg albuma Hanoi Rocks “Street Poetry” zapitala sam se hoće li cijeli album donijeti ovakvo energično glam raspoloženje. I naposlijetku sam ga dobila! “Street Poetry” je album za Hanoi Rocks fanove ali i one koji će u nadolazećem valu povratka glam rocka na svjetsku scenu to tek postati. Njihovi albumi iz 1980.-ih, “Bankok Shocks, Saigon Shakes, Hanoi Rocks” (1981.), “Oriental Beat” (1982.), “Self Destruction Blues” (1982.), “Back To Mystery City” (1983.) i “Two Steps From The Move” (1984.) mnogo su puta, više-manje uspješno, transferirani u glazbu sleazy/rock bendova iz faze desetljeća kasnije dok su im posljednja dva albuma “Twelve Shots On The Rocks” (2002.) i “Another Hostile Takeover” (2005.) ponovo otvorili put na tron glam scene. “Street Poetry” ondje ih je uglavio!
Sve pjesme na albumu, počevši od uvodne “Hypermobile” do završne prog/space/hippo atmosfere u “Fumblefoot And Busy Bee” traju dovoljno dugo da budu prihvatljive i urednicima radijskih programa ali i da izazovu pravi val blještavog raspoloženja na nadolazećim koncertima. “Street Poetry” karakteriziraju lovljive melodije (posebice u naslovnoj pjesmi te “Fashion” ili “Highwired”), gomila pop/sleazy pjevanja Michaela Monroea i onaj dobro poznati duh ’80.-ih i ranih ’90-ih godina prošlog stoljeća kada se gotovo na svakom uglu čula ona legendarna: sex, drugs and rock’n’roll a ono što me uvijek fasciniralo kod Hanoi Rocks je njihovo umijeće da svaki novi studijski album nadograđuju na prethodni i pritom se razvijaju na novim glazbenim područjima. Ono što Hanoi Rocks čini tako posebnima je to što sviraju toliko različitih stilova da ih je zapravo nemoguće svrstati u samo jednu kategoriju, oni su jednostavno Hanoi Rocks.
“Street Poety” sniman je u studiju na Suomenlinni i cijeli je bend svirao zajedno u studiju. Znači, na ovom albumu nema mnogo syntheseizera, artificijelnih efekata ili eksperimenata i upravo činjenica da je bend snimio album svirajući zajedno u studiju daje ovom albumu svježinu i zvuk starog, dobrog rock’n’rolla. A posbeno je fascinanta i saksofonistička dionica koju je Michael Monroe odsvirao u “Bumblefoot And Buys Bee”, pjesmi koja je na tragu soundtracka iz legendarnog filma Akija Kaurismäkija ‘Leningrad Cowboys Go America’.
Ponekad se, slušajući ovaj bend, ne mogu zapitati gdje bi bio kraj Hanoi Rocks da se nije dogodila nesreća u kojoj su izgubili bubnjara Razzlea (1985. poginuo je u automobilskoj nesreći kada je za volanom bio Vince Neiil, pjevač Motley Cruea)… No kako god, dobra je stvar to da su Hanoi Rocks sada ovdje sa visokoenergičnim albumom kao što je “Street Poetry”.

Službena web stranica: www.hanoirocks.com  

Recenzija: Ivana Sataić
ivana@venia-mag.net