Izdavač: Lockout/Reprise
Datum izlaska:
25. rujna 2012.
Ocjena:
8/10

Kako je i sam pjevač američkih pop-punkera Billie Joe Armstrong rekao u svom ispadnu na nedavnom nastupu u Las Vegasu, Green Day egzistira od 1988. godine i nakon duge četiri godine čekanja napokon objavljuje  svoj novi, deveti, studijski album, naziva ”¡Uno!”.

”¡Uno!” je prvi albumu trilogije naziva ”¡Uno!, ¡Dos!, ¡Tré!”, a ono što donosi nije zapravo ništa što već nismo navikli čuti od benda koji od svojih prvih koraka pa do danas, kada uživa poprilično zvjezdani status, svoj glazbeni izričaj bazira na svakom uhu vrlo ugodnoj mješavini provokativnih stihova s primjetnim punk elementima i pop glazbe kakvu poznajemo iz zlatnog doba njezine raznolikosti.

Album otvara poštena Green Day-evska žestica ”Nuclear Family” koja najavljuje da ćemo na albumu ”¡Uno!” čuti neke od vrhunskih trenutaka u glazbenoj priči temperamentnih Amerikanaca. ”Nucelar Familiy” zasigurno je pjesma koja će predvoditi publiku na koncertima koji će uslijediti.

”Stay The Night” nastavlja zvuk u koji je uvela ”Nuclear Family” i odvodi Green Day još jednom na dobro utabanu stazu na kojoj bi vrlo lako mogli zaraditi titulu jednog od najboljih rock bendova koji trenutno kruže planetom. Istovremeno, ”Stay The Night” nosi dovoljno hitoidnog potencijala za zagrijati bilo koji radijski program.

”Carpe Diem” ću svrstati u najhimničnije pjesme na albumu u kojoj vrlo jasno do izražaja dolazi punk snaga Green Daya unatoč tempu koji se poprilično udaljio od klasične punk strukture.

A onda slijedi pjesma koja će se najviše svidjeti upravo punk dijelu publike koji znatnu pažnju posvećuje ovom triu – ”Let Yourself Go” je prava punk uzdanica pobunjeničkog stila, baš onakvog kakvog je Billie Joe Armstrong pokazao prije svega nekoliko dana razbivši gitaru na pozornici. ”Let Yourself Go” je pjesma koja itekako vraća u rane Green Day dane i itekako je dobro ponovo čuti malo sirove energije od benda za koji se ponekad čini da je izbio sirovi osjećaj.

Slijedi ju ”Kill The DJ”, pjesma koja mi je već tijekom prvog slušanja izmamila osmijeh na lice, ne zahvaljujući svojoj ekstraordinarnoj kvaliteti budući da je riječ o pop dijelu albuma ”¡Uno!” već prvenstveno zahvaljujući stihovima: ”Someone kill the DJ, shoot the fucking DJ” jer, priznajmo, nebrojeno puta smo pomislili isto na razno-raznim programima u jednako tako razno-raznim noćnim klubovima.

”Fell For You” izvanredna je skladba u klasičnom Green Day pop-punk stilu i jedna koja bi vrlo brzo mogla postati miljenica fanova zbog svoje nimalo prikrevene emotivne note koju publika posebice voli kod Billea Joea Armstronga i ekipe.

Album nastavlja ”Loss Of Control” koja vraća opet na punkerskiji prizvuk karakterističnih sirovih nota i pobunjeničke strukture što ju čini idealnom za mosh pit na bilo kojem od Green Day nastupa.

”Troublemaker” koja slijedi vraća ”¡Uno!” opet na njihovu pop stranu no zvukom odvlači na aranžerska rješenja po kojima svu svjetski poznati postali nedavni zagrebački gosti, Red Hot Chili Peppers.

Na ”Troublemaker” se nastavlja ”Angel Blue”, fina punk-rock uzdanica za ubrzati kolanje žila u venama i vrlo prigodna za skakutanje na koncertima, ili bilo kojoj drugoj prilici u kojoj zasvira.

Armstrong i momci vjerojatno su sa ”Sweet 16” ne samo željeli igrati na kartu naše emotivnosti već i sebe vratiti u neko drugo vrijeme, ono kojega ćemo se uvijek rado sjećati sa smješkom na licu, vrijeme nekih prvih ljubavi.

Nakon trenutaka nježnosti Green Day nastavljaju sa ”Rusty James”, klasičnom rock  pjesmom i jednom od najboljih na albumu koji je donio svu raznolikost i bogatstvo Green Day zvuka.

Album ”¡Uno!” zatvara prvi službeni singl, ”Oh Love”, još jedna klasična Green Day pop punk uzdanica.

Green Day sa albumom ”¡Uno!”, nadam se, definitivno iza sebe ostavljaju albume sa konceptualnim pričama i vraćaju se svom izvornom zvuku. Bez mnogo inovativnosti i glazbenih otkrića Green Day se još predstavljaju u svjetlu onoga što jesu – vrlo atraktivni bend za generacije mladih pobunjenika koji uz pobunjeničke tonove vole čuti i solidnu dozu pop zvuka.  ”¡Uno!” je u mnogo elemenata hitoidni album koji će zavladati svim radijskim eterima, u jednako tako mnogo elemenata je i album koji će se puštati isključivo u noćnim radijskim programima. Smatram da je upravo to njegova najveća kvaliteta. A zamjerka? Nakon svih ovih godina na svjetskoj sceni Green Day bi ipak trebali smoći malo više hrabrosti i osvježiti svoj zvuk i izričaj. Unatoč tomu, ”¡Uno!” je svakako reprezentativan primjerak u danas već bogatoj Green Day diskografiji i zato – ”Let Yourself Go”!

Recenzija: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)