Datum izlaska: 13.12.2012.
Ocjena: 7/10

Green Day svoju turbulentnu 2012. godinu zatvaraju objavama ljetnih nastupa u Europi i trećim dijelom svog albuma trilogije, ”Tre”.

Nakon mješavine popa i punka na prva dijela trilogije, ”Tre” donosi uglavnom pop lice mega popularnih pop/rock punkera. Bez pretjerane inovacije, bez pretjerane zanimljivosti i s pomalo isforsiranim pop temama Green Day su uspjeli snimiti album koji će zavoljeti njihovi fanovi, ali i koji će svi oni koji su od Green Day očekivali bljesak kao što su bile pjesme ”Boulevar Of Broken Dreams” ili ”Wake Me Up When September Ends” dočekali sa negodovanjem. S druge strane, Green Day su sa ”Tre” napravili upravo ono što su morali. Približili su se ne suviše zahtjevnoj publici generacija koje tek dolaze kako bi zadržali svoje sada već  kultno mjesto na svjetskoj pop/rock sceni kao i većinu onih koji su s njima odrastali i koji će pozdraviti i možda trunčice premonotonu pop notu inače vrlo živog i provokativnog benda.

Album ”Tre” bi bilo nepošteno okarakterizirati jednim od onih bez kojih je bend mogao jer se na njemu nalaze neke bitne pjesme kao što je to ”X-Kid” ili pjesma ”The Forgotten” koja zatvara i književno-filmski fenomen posljednjih nekoliko godina, Sumrak sagu i zahvaljujući kojoj će nove generacije uplakanih tinejdžerica sa neizmjernim uzbuženjem očekivati turneju Green Daya čim se Billie Joe Armstrong rehabilitiran primi mikrofona. ”Tre” je dobar album i zato što je na njemu pjesma ”Sex, Drugs & Violence” koja donosi klasični Green Day zvuk u ruhu moderne produkcije i koja zvuči dobro. Stvarno dobro. Unatoč prilično reduciranim gitarskim riffovima no vrlo lovljivog refrena. Yeah, ‘gimme gimme danger’! I baš zato je šteta što je kristalno čista produkcija Roba Cavalla suviše ispolirana. Jer Tre Cool još uvijek pršti iznimnom snagom svojih bubnjeva, vokal, gitara i bass bi totalno razvalili da su se okrenuli punk zvuku umjesto utapljanja u komercijalnom kompromisu.

Ali, promatramo li ”Tre” kao dio trilogije što u konačnici i je, album nastavlja priču koju bend plasira na ”Uno’‘ i ”Dos” i prirodni je slijed onoga što u zadnja dva mjeseca slušamo iz radionice predvodnika kalifornijskog punk-rock zvuka. I dok je ”Uno” trebao biti povratak na klasični Green Day zvuk, ali se putem nekako malo utopio u namjeri potvođenja masi, a ”Dos” opjevao šarmantnu no nesavršenu ljubavnu aferu sa retro garage rock zvukom, ”Tre” donosi pokoju  klasičnu notu ukalupljenu u baladni pop. I nedostaje mu žestine. Upravo to bi moglo odrediti budući smjer Green Day-a i bit će zanimljivo kojim će putem dugovječni i cijenjeni glazbenici krenuti. Odluče li se vratiti na stare staze i razgaliti publiku i kritiku jasnim i oštrim kritcizmom, ili se priklone nježnijoj pop maniri sigurno je da će, zahvaljujući svom osebujnom iskustvu, Tre Cool i dalje razvaljivati bubnjeve, Dirnt će i dalje tupim prebiranjem po basu usmjeravati bend dok će Armstrong stvarati impresivne akorde i živim vokalnim izvedbama oduševljavati obožavatelje. No, nastavi li Green Day u maniri svoje trilogije koju zaključuje izrazitim pop zvukom sve što naprave neće biti loše. No isto tako ni pretjerano dobro. Samo prosječno. A pitanje je hoće li fanovi na to pristati.

Recenzija: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)