Izdavač: Lockout/Reprise
Datum izlaska: 13.11.2012.

Ocjena: 7/10

Green Day ovu će godinu zacijelo pamtiti kao jednu od najproduktivnijih u svojoj dosadašnjoj karijeri. Najprije su nas počastili sa albumom ”¡Uno!”, a nedavno su objavili drugi dio svog albuma trilogije, album ”¡Dos!”. Do kraja godine nas čeka i zadnji dio, a bend najavljuje i dokumentarac naziva ¡Quatro! koji će slikovito prikazati proces nastajanja trilogije Green Daya.

No, zaustavimo se za sada na albumu ”¡Dos!” kojega otvara akustična gitara i klasični američki blues rock zvuk u kratkoj uvodnoj ”See You Tonight”. Već nakon minute i sedamnaest sekundi padaju sve maske i Green Day u ”Fuck Time” prikazuju svoje rockersko lice. Poprilično izbalansirano u pop maniru vjerojatno da bi pjesma bila prihvatljiva sveširokoj populaciji konzumenata modernog nam punk-rock zvuka. Bez obzira na to ”¡Dos!” je mnogo intenzivniji od svog prethodnika koji je otvorio trilogiju te dnosi čisti garažni rock zvuk mnogo ozbiljiniji od onog prezentiranog na ”¡Uno!” koji je slobodni pad u punk-rock dekadenciju. U toj maniri i pjesma ”Lazy Bones” zvuči kao Green Day na kojeg smo navikli, a opet i toliko svježe i novo da nisam mogla odolijeti i jednostavno sam posegnula za tipkom ”replay’. ”Wild One” koja nastavlja album još je jedan kompromis u kojemu Green Day podilaze trendu teenagerskih ljubavnih himni i istovremeno zvuče kao vrlo ozbiljan bend jer izbalansirana produkcija u kojoj glavnu riječ vodi uvijek iznova zavodljivi glas Billie Joe Armstronga aduti koji će zadovoljiti obje strane – teenagerski zaljubljene i kritične. ”Makeout Party”primjetni je iskorak u siroviji i prirodniji zvuk no ne ostaje zalijepljena u uhu i mislima jer ispolirani studijski zvuk i opaka sirovost ekspresije naprosto nisu dobitna kombinacija. Čak ni uz pomoć dobre gitarističke solaže. ”Stray Heart” jedna je od najupečatljivijih skladbi na ”¡Dos!” i to ne zbog svoje izvanserijske kvalitete ili zvučnog zaokreta već zbog vrlo pitkog spoja svega što nam ovaj album nudi – srcedrapajući stihovi o neostvarivoj ljubavi, mid-tempo aranžman uz dodatak pokojeg žestokog riffa i neizostavno u prvom planu Armstrongovo pjevanje. U identičnom tonu nastavlja i ”Ashley” dok ”Baby Eyes” donosi dašak žestine koji Green Day na trenutak vraća punk zvuku. U nastavku poprilično ujednačenog albuma istaknuti će se ”Nightlife”, prava pop uzdanica sa gotovo rap ženskim back vokalima i računalno izmijenjenim Armstrongovim glasom. ”Nightlife” je jedna od najnetipičnijih Green Day pjesama i neka vas ne iznenadi ako ju začujete u dnevnom radijskom programu isforsiranim iritantnim kvazi pop hitovima jer…. tamo se nepobitno uklapa. Album zatvara pjesma ”Amy” posvećena Amy Winehouse. ”Amy” je ugodna rock balada koja portretira neshvaćenu umjetničku dušu, glazbenicu izvan svog prostora i vremena, a vrhunac nastupa u strofi u kojoj Bille Joe Armstrong pjeva:  ”Now you’re too young for the golden age/’Cause the record bin’s been replaced/27 gone without a trace/And you walked away from your drink”.

Na albumu ”¡Dos!” Bille Joe Armstrong još je jednom pokazao sve svoje prednosti i slabosti kada je o skladanju riječ. Njegovi stihovi često nemaju previše smisla, no njegova iskrenost je nepobitna, njegov punk-rock duh sveprisutan je baš kao i smisao za ispolirane pop bitove. Melodijske linije bez velikih su preokreta i iznenađenja, no baš to će fanovima omogućiti da vokalno poprate sve što im Green Day ponude na koncertima. Ali ipak, Green Day na ”¡Dos!” zvuče kao da još nisu u potpunosti odlučili hoće li se prikloniti aktualnim zahtjevima glazbene industrije ili se vratiti zvuku svojih korijena koji im je i donio toliko uspjeha. ”¡Dos!” nije nikakva velika i profinjena glazbena umjetnost, nije čak ni vrhunac Green Day opusa (napokon, za samo nekoliko tjedana nas čeka i zaključni dio trilogije), no svakako je zabavan i dobar mamac za uši dok ne čujemo i ”¡Tre!” koji će zaključiti trilogiju.

Recenzija: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)