(Columbia, 2012)

6/10

Već dugo nisam bila u ovako teškoj dilemi kakvu ocjenu dati jednom albumu (čak i polovica zvjezdice koju na SG nemamo, tu ne bi pomogla) – naime ocjena se mijenja dosta zavisno s koje strane gledaš. Ako se držim slijepo linije koju je Gossip (tj. prvobitni The Gossip) furao od prvog, pa do trećeg, po svemu ekstra provokativnog tekstualno i glazbenog albuma “Standing in the Way of the Control”, ili prethodnog, u detalje izrađenog najkvalitetnijeg popa s pečatom originalnosti po svim točkama “Music for Men”, onda ovaj peti  “A Joyful Noise” predstavlja značajan zaokret u debeli, masni (izrazi nemaju veze s izgledom Beth Ditto), ne baš uzbudljivi i provokativni mainstream pop nekog tko se zove Gossip, i samim time i pad – e sad da li kvalitete, zanimljivosti, oštrine, izazovnosti … to je na svakome od nas da sam za sebe zaključi i odluči. Doduše neki su kritičari već na prvim albumima smjestili Gossip u onu vrstu benda koji ima dobru glazbu ali ne mnogo bolju od tone dobrih bendova i da su proboj iz bezličnog mnoštva napravili izazovnim i kontraverznim javnim istupima, uglavnom Beth Ditto, ili drugim riječima, napravila žena selebritija od same sebe i tako su se probili. Naravno to jest točno, PR je Beth Ditto jedna od najjačih strana, ali žalibože takvih kritičarskih mišljenja ako ne vide dalje od nosa. Beth i ekipa ima debelo pokriće za sve ono što su postigli do sada u glazbi. I zato ih volimo. S posebnom napomenom da je Gossip jedan od najboljih novijih bendova uživo. Njihov je nastup i tehnički dakle glazbeno i vokalno sjajan, a da o karizmi performera (ok i neukusu također) Beth Ditto niti ne govorimo. A to mnogo govori.

Da se vratim na početnu temu – ako pak ovaj album gledate kao zaseban uradak nekog drugog  izvođača – on je jedan od boljih pop albuma urađenih i bio bi daleko bolji, točnije impresivniji da su tekstovi na njemu kvalitetniji (pad je vidljiv od prošlih albuma) i mnogo značajnije: da ga nije u ruke primio Brian Higgins koji je radio s Girls Aloud, Sugarbabes, što su sve okey girl-grupe s catchy, plesnim, ali blaziranim, plošnim i neuzbudljvim hitovima. Ili da skratim, volim ja i poneki album Girls Aloud i Sugarbabesa, ali to mi je ladica dolje ispod A liste popa. Gossip nikad nije bio u tako niskoj ladici. Generalno je album vrlo nepretenciozno napravljen i produciran, vrlo slušljiv s kvalitetnim materijalom što je dobra osobina, ali to nije osobina Gossipa barem ne kakvu smo mi navikli od benda.  Da je ovaj album napravila i otpjevala (!) Madonna, rekla bih “konačno jedan dobar nepreseratorski album od nje”. Dosta pjesama naročito “Casualities of War” iako odlična, ona ima izrezani DNK Madonne iz njene najbolje faze (kako li se ono zove album s kojeg je ono singla naš Višnjić glumio uz nju?), iako je Beth izjavila da je skoro godinu dana slušala ABBU, ja na ovom albumu ne čujem ABBU niti 20%. Možda sam gluva.

Jel’ nam treba još jedna Madonna? Ni slučajno, meni je dosta i ove postojeće. Srećom Beth pojede Madonnu i još dosta drugih za užinu sa svojim glasom, pa ako već moram slušati album koji bi u svojim najsretnijim i najinspirativnijim trenucima jednog dana možda mogla snimiti Madonna (ne može ona to) onda hvalabogu da bar čujem pjevanje na albumu, a ne cvrkutanje, i prenemaganje. Ili 25 gostujućih reppera i pjevača da sakrije nemogućnosti glavnog vokala.

Pjesme na ‘A Joyful  Noise’ su uglavnom vrlo kvalitetan materijal (naročito stilom odskaču “Melody Emergency ” sa sjajnom bas dionicom i jednostavnim gitarskim riffom i synthom, “Perfect World” snagom power-songa potencijala globalnog hita, te “Horns”),  i strašna je šteta što su Ricka Rubina zamijenili Higginsom jer mislim da bi ovaj album s njim bio za dvije klase drugačiji.

Ovako, nisam sigurna da li ovaj album za Beth i društvo znači zaokret stila u totalnu i predvidljivu, ali ipak kvalitetnu, komercijalu oko koje nećete gubiti previše riječi a kamoli sna, ili je ovo neki logičan pad inspiracije nakon izuzetno jakog izlaza na glazbenu scenu s prethodna četiri albuma. U svakom slučaju Beth Ditto ovdje više nije jedan od najimpresivnijih rock’n’roll vokala što je bila, nego snažan pop vokal.  Gubitak za rock, ali svakako veliki dobitak za pop. I da njen vokal i ovdje (naročito na ovom albumu) nije tako impresivan, ovom albumu bi se mogao zalijepiti etiketa “preujednačen toliko da je fino ispoliran i izmanikiran” a to ujedno znači i ne toliko sirovo uzbudljiv i izazovan.

Pa sad tko što voli, ja volim pravi Gossip pa je meni ovaj album za tricu, ali kao pop album koji bi netko zalijepio već spomenutoj Madonni ili nekome u tom stilu vrijedi za (opet) debelu četvorku.

Zalijepili smo ovom albumu tri zvjezdice ali da smo zalijepili i četiri ne bi bila greška. Vrijedi.

Popis Pjesama:

1 Melody Emergency  *

2 Perfect World  *

3 Get a Job *

4 Move in the Right Direction

5 Casualties of War

6 Into the Wild

7 Get Lost

8 Involved

9 Horns *

10 I Won’t Play

11 Love in a Foreign Place

Recenzija: Anastazija Vrzina

Napomena: Recenzija je originalno objavljena na portalu sounguardian.com.