GIBONNI – 20th Century Man

20th-century-man_coverIzdavač: Reflektor Music
Datum izlaska: ——
Žanr: pop/rock
Ocjena: 8.5/10

Zlatan Stipišić Gibonni u više se od dvadeset godina samostalne karijere nebrojeno puta dokazao kao izvanserijski skladatelj i stihoklepac, a svom bogatom opusu upravo dodaje deveti studijski album (ne računavši live album naziva ”Koncert”) ”20th Century Man”, ujedno svoje prvo ostvarenje u potpunosti otpjevano na engleskom jeziku.

Gibonni se, stoga, danas s punim pravom može nazvati ne samo jednom od najsjajnijih regionalnih glazbenih zvijezda već i internacionalnim izvođačem sa izuzetnim osjećajem za melodiju i emotivnu ekspresiju kakve se ne bi posramili ni neki od njemu dragih umjetnika poput Petera Gabriela ili Pink Floyd. Baš zato i ne čudi da ga je i veliki LA Times svrstao u red izvođača koje svijet treba čuti.

Album ”20th Century Man” Gibonni je snimio u Londonu sa proslavljenim i Grammy-jem nagrađenim producentom Andyjem Wrightom koji je domaćoj publici poznat po svom radu sa Davidom Bowiem, Eurythmics, Simply Red te recentnije sa Mickom Hucknallom, ali i Tošeom Proeskim na, nažalost, posthumno objavljenom albumu ”The Hardest Thing”.

Nakon svega navedenog, i zato što Gibu vrlo blisko pratim od samih njegovih samostalnih početaka, sa lakoćom bih mogla zaključiti da mu je sada definitivno samo nebo granica jer drugo ni ne preostaje nakon nekoliko desetljeća glazbenog iskustva, bezbroj odsviranih koncerata i osvojenih glazbenih vrhunaca kao i nagrada glazbene struke, obožavatelja svih profila koji beskompromisno nagrađuju svaki Gibin glazbeni iskorak (i sama se brojim među njih!), vrhunskog studija i producenta, a i vrata međunarodne karijere koja prelazi granice sviranja hrvatskim iseljenicima u susjednim zemljama nedavno su uspješno otvorena sa nastupom najprije u Londonu, a potom i prije Micka Hucknalla (ex-Simply Red) u Budimpešti i Pragu. No, recimo nekoliko riječi o dugo očekivanom albumu ”20th Century Man”.

Budući da sam, zajedno s Gibom, prije nekoliko mjeseci preslušala neke od favorita mu na albumu, kompletni ”20th Century Man” sam dočekala sa dodatnom dozom euforije s kojom ga je dočekao svatko tko s glazbenikom živi i diše kroz sve njegove glazbene faze, i vrlo brzo je ”20th Century Man” postao jedan od albuma koji se najčešće vrte u mojim ušima. Ne bez razloga jer Gibonni na ”20th Century Man” donosi deset skladbi koje karakterizira ne samo odavno mi blizak i voljen osjećaj za melodiju i duboku srž ljudskih emocija već i fantastičan vokalni miks za koji je bio zadužen Gavin Goldberg te izvanredna produkcija u režiji ranije spomenutog Andyja Wrighta.

Album otvara ”Hey Crow”, instrumentalno slojevita i bogata skladba sa naglašenom dozom psihodelije, a Gibo već prvim stihovima dokazuje da mu emotivna ekspresija kojom pogađa ravno u samo središte cilja nije nimalo strana ni na engleskom jeziku dok progovara: ”Hey man, I’ll tell you what I learned, a man is a leaf in the eye of the bird, there’s a tombstone waiting for your name, from the eye of a bird that’s all that you have….”. ”Hey Crow”,  vrlo ću hrabro reći, pjesma je koja će se svrstavati u one Gibine antologijske, uz rame onima koje su posebno bliske nama koji Gibu pratimo već dva desetljeća i koje ne možete često čuti na koncertima unatoč činjenici da ”Hey Crow” predviđam dugu i bogatu live karijeru.

Skladba ”Hide the Mirror” album prividno vraća zvuku poznatom nam sa ranijih albuma ”Toleranca” i ”Unca Fibre”, no već nakon intra u poznatom tonalitetu ”Hide the Mirror” izrasta u jednu od najsnažnijih pjesama na albumu, a njezina snažna poruka u refrenu: ”we can always find a reason to do nothing, nothing right or wrong, we can always hide the mirror, but would it save us and for how long” ostavlja vrlo jak i upečatljiv trag u  mislima dok pjesma u svom drugom dijelu instrumentalno raste u čistokrvnu rock perjanicu koju predvodi odlično integrirani zvuk gitare koju  je odsvirao Gavin Goldberg.

”Broken Finger” svi dobro poznajemo kao ”Vesla na vodi”, jednu od najdražih nam pjesama sa albuma ”Toleranca” koja je dobila i svoje vizualno ruho u režiji Zdenka Bašića. Ovaj put Gibo nam ju prezentira na engleskom jeziku jasno nam dajući do znanja da je ”story far from over”. ”Broken Finger” je baš kao i njezina hrvatska inačica – sanjiva i fantastična u svakom pogledu.

Album nastavlja ”My Cloud”, u prepoznatljivom melodičnom i pitkom zvuku, a koja zrači stihovima: ”I found I wasn’t your hero, I wasn’t your shoulder, your shoulder to cry on, was it such a surprise?”. Pametnom dosta.

Slijedi naslovna skladba, ”20th Century Man” koju otvara prizvuk starih, dobrih pop/rock 1980.-ih, a koja izrasta u pravu, živahnu rock skladbu koja se energično osvrće na zlatno doba rock ‘n’ rolla. ”20th Century Man” jedna je od skladbi koje na albumu iskaču zahvaljujući svježem izričaju no zamjeram joj nijansu previše naslanjanja na klasični soul prizvuk u okviru smirenog i ”prizemljenog” zvuka vječne električne gitare.

”Kids In Uniform” smiruje tempo i tematski misli vraća na jednu od surovosti 21. stoljeća, ovog u kojemu živimo i u kojem su i djeca prisiljena ratovati. Gibi se u ovoj vrlo emotivnoj pjesmi pridružuju i djeca iz British International School Ljubljana što njezinoj tematskoj težini daje još dublju i misaoniju dimenziju.

Da Gibo može puno više i dalje od zvuka na koji nas je naviknuo na  ranijim studijskim albumima ”Toleranca” i ”Unca Fibre” dokazao je i u ”My Brother Cain”, skladbi koja je na samom vrhu mojih osobnih favorita na albumu. U ”My Brother Cain” Gibo je beskompromisno briljirao na svim poljima – fantastični stihovi, vokalna izvrsnost, glazba koja prosjeca sva osjetila dok pjesma iz balade plačljivog prizvuka izrasta u jednu od najmoćnijih pop uzdanica ne samo na albumu ”20th Century Man” nego i u širem kontekstu Gibonnijeva glazbenog izričaja. Prava je šteta što se Gibo nije odlučio na više ovakvih iskoraka na ovom albumu pa slijedi ”She Said”, pjesma izuzetno emotivnog piano uvoda i pop/rock aranžmana u kojoj na prvom mjestu stoje stihovi koji se, kao i uvijek, vrlo vješto poigravaju nekim od najskrivenijih osjećaja kada je o ljubavi riječ.

”Nothing Changes” koja slijedi svi poznajemo kao apsolutni  hit sa albuma ”Toleranca”, pjesmu ”Žeđam”. Podjednako snažna, čvrsta, duboka…. impresivna je i u engleskom prepjevu.

Album zatvara ”Ain’t Bad Enough for R’N’R”, skladba koju bi kada je o stihovima riječ mogli nazvati Gibinom rock ‘n’ roll ispovijedi koju u rock veselici zaključuje riječima: ”I said ‘don’t pretend one thing’s for sure, I ain’t bad enough for Rock and Roll”.

Kao i gotovo svaki od prethodnih albuma, i ”20th Century Man” označava prekretnicu u Gibonnijevu glazbenu izričaju. Bez više ili manje poznatih gostujućih imena, bez skladbi koje inzistiraju na koloričnom ženskom glasu, bez gospel zborova, a sa više hrabrosti izaći iz okvira koje si je sam postavio, Gibonni se sa albumom ”20th Century Man” u mnogo segmenata vratio svojim iskonskim rock korijenima. Na albumu je, ipak, još uvijek osjetno naslanjanje na zvuk kojeg nam Gibo tako dobro prezentira zadnjih godina, no dodamo li mu tračak nostalgije za stoljećem kojemu je album posvećen, ali i klasični rock ugođaj 21. stoljeća kojim odiše, ”20th Century Man” je izuzetan album.

Recenzija. Ivana Sataić – ivana@venia-mag.net