(Island, 2009)

9/10

S povećim odmakom od stvarnog objavljivanja debitantskog albuma „Lungs“ stiže i ova recenzija, što nekad i nije loše jer imaš uvid u nečiju karijeru post factum, pa iz toga možeš izvući koješta zanimljivoga.

Florence and The Machine je (engleski) bend koji to baš i nije. To je pjevačica i autorica Florence Welch koja je nakon par izmjena bendova s kojima je radila, sakupila nekoliko vrhunskih muzičara i oformila prije svega sebi prateći bend. Onda, Florence and The Machine je indie rock bend koji to baš i nije. Ima tu i pop elemenata na najvišoj razini, ali i jako mnogo soula, pa bih se ovo prije rečeno moglo najprije nazvati indie inspiriran soulom. Ali ni to nije baš sasvim točno, jer ja ovaj bend i njihov prvi album najviše vidim kao pomaknuti gothic pop-rock u timburtonovskom stilu i koliko kod vam to čudno zvučalo, jer je „Lungs“ istovremeno i sirov i svašta-nešto ali i prilično ispoliran, no kada ga pažljivo preslušate i naročito tekstove, shvatit ćete zašto sam to rekla.

Izuzetno talentirana i glasom i autorskim izričajem (a i stasom) Florence je toliko posebna ženska izvođačica trenutno u svijetu da je možeš lako staviti u onu ladicu unikata u kojoj se nalazi i Bjork, ali s meni dražom karakteristkom da je sve što radi mnogo melodičnije i pristupačnije, a ja osobno to vidim kao plus.

Ono što je još zanimljivije u priči zvanoj Florence and The Machine je i to što je s prvim, ne toliko jako uspješnim singlom, ali zato odličnom, skoro punkerskom, provokativnom pjesmom „Kiss with a Fist“ bez još izdanog albuma posve neočekivano napravila dar-mar u javnosti u Britaniji, što istinabog i nije uvijek mjerilo kvalitete, baš obrnuto. Već je dobila hrpu nominacija za debitanta, a da nije „Lungs“ niti pravo izašao i zapravo mislim da je to trebao biti popriličan teret za Florence, a što su ona i njen bend odlično iznijeli.
U tom kontekstu ovaj album zaslužuje i pet zvijezdica, ali s obzirom da ipak ima tu nekih pjesama koje nisu na tolikoj razini, prije svega glazbeno, iako je ubacivanje harfa i gudačkih instrumenata kombinacija sama po sebi izvrsna, i četvorka je sjajna.

Ako bi trebalo izdvojiti neke pjesme na ovom albumu, onda bih prije svega (uz već spomenutu) veliki hit, ali s pokrićem, „Dog Days are Over“, odličan cover benda The Source „You’ve Got The Love“ hit i veći od prethodnog, no „Drumming“ je jedan ritmički (i bubnjarski) krešendo koji se u ovakvom obliku ne čuje prečesto.

Ipak, perjanica ovog albuma je Florencin vokal, originalan, izražajan, bogat nijansama i mogućnostima, a sve to iskorišteno uz odlično kontroliranje istoga. A što mene najviše fascinira kod pjevača su fenomenalne interpretacijske sposobnosti, čak i pod cijenu da vokal nema neke mogućnosti. A što Florence ima.

Popis pjesama:
1. Dog Days Are Over *
2. Rabbit Heart (Raise It Up) *
3. I’m Not Calling You a Liar
4. Howl *
5. Kiss with a Fist *
6. Girl with One Eye
7. Drumming Song *
8. Between Two Lungs
9. Cosmic Love
10. My Boy Builds Coffins
11. Hurricane Drunk
12. Blinding
13. You’ve Got the Love *

Recenzija: Anastazija Vrzina

Napomena: Recenzija je originalno objavljena na portalu sounguardian.com.