Flashgod Apocalypse - LabyrinthŽanr: sympho death metal
Datum objavljivanja: 16. kolovoz 2013.
Izdavač: Nuclear Blast Records
Ocjena: 8/10

Popis pjesama:

1. Kingborn
2. Minotaur (Wrath Of Poseidon)
3. Elegy
4. Towards The Sun
5. Warpledge
6. Pathfinder
7. The Fall Of Asterion
8. Prologue
9. Epilogue
10. Under Black Sails
11. Labyrinth

Fleshgod Apocalypse u velikom stilu nastavlja razvijati svoj glazbeni izričaj vješto kombinirajući elemente klasične glazbe i death metala. Labyrinth se sluša u jednom dahu. Iz pjesme u pjesmu kao da i sami prolazite labirintom suočavajući se s unutarnjim demonima. Zapravo, mogla bih reći da su Fleshgod Apocalypse uspjeli napraviti pravu operu od poznatog drevnog mita o Asterionu. Koncept albuma ne leži samo u mitu, nego i u simboličkom značenju labirinta koji predstavlja potragu čovjeka za samim sobom. Nakon albuma Agony kad smo se suočavali sa ljudskim slabostima, sada se neustrašivo zabijamo u samu bit naših osobnosti. Neki će se suočiti sa strahovima koji čuče negdje duboko u tami labirinta i nadvladati ih, dok će se ostali zauvijek izgubiti i dopustiti da strahovi njih nadvladaju.

Koncept ovog albuma je doista toliko snažan da je naprosto jako čudno preslušati samo jednu pjesmu. Svaka je na svoj način posebna, a opet niti jedna toliko ne iskače iz kompletne slike da bi mogla stajati sama za sebe, što nikako ne znači da je album monoton. Naprotiv! Brzina kojom ritam sekcija vodi melodiju je nevjerojatna. Vokal savršeno dočarava patnju, zvjerstvo i brutalnost koji su sadržani u liku Minotaura – prokletom stvoru koji ne može kontrolirati svoje krvožedne nagone.

Posebno su dopadljive kratke čiste neoklasične pauze između olujnih blast-beatova kao i gitarističke solaže koje toplo pozdravljam svaki put kad ih čujem. Jedino što mi je nedostajalo da slika bude potpuna je češće pojavljivanje zanimljivog vokala čiji je vlasnik basist Paolo Rossi. Kolikogod mišljenja bila podijeljena oko njega, taj vokal doživljavam kao jedan od zaštitnih znakova Fleshgod Apocalypse-a. Nekako paše uz sav taj prividni kaos na tragu mentalnog pomračenja kojeg čine brojni elementi sadržani u ovom death metal opusu.

Album sam podijelila na dva dijela. Prvi zauzima gotovo dvije trećine albuma i doista je munjevit. Započinje kratkim i mirnim uvodnim dijelom pjesme Kingborn koji uz zvukove mora i teškog disanja realistično oslikava dolazak na Kretu. U pjesmi Towards the Sun, koja progovara o odnosu oca i sina, upoznajemo se s kreatorom labirinta Dedalom i njegovim sinom Ikarom kao i njihovim neslavnim letačkim pothvatom. Pathfinder ima prekrasne orkestracije koje se savršeno prelijevaju u sljedeću stvar The Fall of Asterion kojom prvi dio priče završava.

Drugi dio započinje (pre)kratkim nježnim instrumentalom Prologue kojeg neočekivano prekida nova navala bestijalnosti. Ovaj završni dio albuma mi je i najdraži. Pogotovo pjesma Under Black Sails koja je ujedno po minutaži najdulja pjesma ovog izdanja. Mislim da će u živo zvučati još moćnije. Cijela priča završava instrumentalom Labyrinth kojim se opraštamo od labirinta i svega što smo u njemu proživjeli.

Labyrinth bi zaslužio čistu desetku, međutim tijekom miksa/masteringa bubnjevi su toliko pojačani da na mahove uguše sve ostale instrumente, pa sam se morala svojski truditi kako slučajno ne bih propustila čuti sve majstorske nijanse u svakoj pojedinoj stvari. Najviše mi je to zasmetalo zbog, na mahove, jedva čujnih gitara koje su unatoč dominantnim orkestracijama nosile veliki dio melodije. Fleshgod Apocalypse stvaraju glazbu bogatu sadržajem koja slušatelja stalno drži pozornim pa je šteta kad se u završnom sređivanju albuma provuče ovakva greška. Unatoč tome, album zove na ponovno slušanje.

Recenzija: Martina Šestić