FATES WARNING – A Pleasant Shade Of Gray

FATES WARNING - A Pleasant Shade Of GrayDatum izlaska: 22.04.1997.
Izdavačka kuća: Metal Blade Records
Žanr: Progressive metal
Ocjena: 9,5/10

Prije par mjeseci napisao sam recenziju za najnoviji album Fates Warninga, Darkness In A Different Light te sam tamo spomenuo meni njihova dva najdraža albuma, a jedan od njih je upravo A Pleasant Shade Of Gray. Ususret njihovom koncertu u Zagrebu u Hard Placeu koji je najavljen za studeni odlučio sam recenzirati ta dva albuma, počevši s ovim, a ostavivši drugi za vrijeme pred sami koncert. Da, legende prog metala dolaze po prvi put u Hrvatsku. Svaki zagriženi fan nekog benda ima dva perioda velike euforije prije koncerta. Prva velika euforija nastupa kada je datum koncerta potvrđen i objavljen, a druga naravno par dana prije koncerta. Ovo logično pišem u fazi ove prve euforije i još uvijek ne mogu doći sebi što Fates Warning dolazi u Hrvatsku. Prošle godine zaputili smo se u Ljubljanu na koncert kojeg svrstavam među top 5 koncerata u životu. Koncert je bio u Orto baru u kojeg stane stvarno jako malo ljudi, možda 150, maksimalno 200, ali to bi već bila poveća gužva. Budući da je bilo poprilično krcato, pretpostavljam da je bilo oko 150 ljudi, a iskreno me strah da tako neće biti u Zagrebu. Hard Place nije veliko mjesto i ako ga bend legendarnog statusa kao Fates Warning ne napuni, bit će to više nego tužno. Ipak su oni, bez dileme, jedan od najzaslužnijih bendova za oblikovanje progressive metala.

A Pleasant Shade Of Gray, skraćeno APSOG, izašao je 1997. tijekom mračnog doba metala. Za 90-e se nikako ne može reći da su bile dobre godine za metal, tako da to vrijedi i za Fates Warning. Album Parallels iz 1991., njihov najprodavaniji album brzo je došao, a tako i prošao. Članovi benda često krive marketing i izdavačku kuću što ih nisu pogurali malo dalje nakon toga albuma. Malo je poznata činjenica da se upravo nakon toga Fates Warning raspao, odnosno nastupio je hijatus. Teško je zapravo pokopčati što se to točno dogodilo, ali nakon Parallels turneje, članovi benda jednostavno su „odustali“, odnosno prošli su mjeseci bez međusobne komunikacije tako da su i oni sami mislili da je Fates Warning gotov. Ipak, okupili su se ponovo i snimili album Inside Out koji je izašao 1994. Nakon tog albuma nastupila je najveća promjena u bendu. Gitarist Frank Aresti i basist Joe DiBiase (jedan od osnivača benda) napustili su bend, tako da se Fates Warning opet našao na tankom ledu. Znači, sami su ostali pjevač Ray Alder, bubnjar Mark Zonder i gitarist Jim Matheos, jedini član od originalne postave benda. Ipak je, na kraju krajeva, Fates Warning „njegov“ bend jer je većina pjesama potpisana upravo na njegovo ime. Štoviše, cijeli APSOG (kao i Parallels) napisao je upravo on sam. U tim mračnim trenucima benda pridružuje im se basist Joey Vera koji je tada bio poznat kao basisst Armored Sainta, odnosno, još i dan-danas basist je za oba benda. No, umjesto da bend nađe novog gitarista za zamjenu Franka Arestija, oni su uzeli klavijaturista Kevina Moorea, koji je poznat kao originalni klavijaturist i suosnivač Dream Theatera. Prije ovog albuma Moore je svirao klavijature na nekoliko pjesama na 5. albumu benda Perfect Symmetry (1989), tako da nije bio potpuni stranac, a i međusobno poštivanje dvaju bendova krenulo je od samog početka karijere Dream Theatera. APSOG je jedan od dva albuma benda koji umjesto gitarista ima klavijaturista. Moore je napustio Dream Theater točno prije Awake turneje, a turneje se izgleda boji kao kuge, jer je izdržao samo dio turneje s Fates Warning. Umjesto njega na stageu su ga mijenjali Jason Keazer, Ed Roth i Shaun Michaud.

APSOG album ima “samo” jednu pjesmu koja se, logično, zove A Pleasant Shade Of Gray. Pjesma je podijeljena u 12 neimenovanih dijelova radi lakšeg snalaženja jer pjesma traje preko 50(!) minuta. Inače pribjegavam recenziranju „prolaska kroz album“, odnosno pjesmu po pjesmu, ali ovdje jednostavno to nema smisla jer ipak govorimo o cjelini. Očito je da pjesma nema jedan refren koji se ponavlja, ni isti tempo, a ni ne vrti se oko iste teme (donekle), ali ono što je konstantno u ovih 50-ak minuta je atmosfera, koja je jednostavno nenadmašiva. Ovo je jedini album koji sam ikad čuo da toliko dugo zadrži isto raspoloženje, a ne dosadi. Raspoloženje je jako mračno i dosta tužno, a ponekad slušanje albuma upravo takvo raspoloženje i iziskuje. Ovo je zasigurno najprogresivniji album benda i općenito jedan od najkompliciranijih albuma što sam imao prilike slušati. Kad bih morao opisati ovaj album sa samo jednom riječju, ta riječ bi bila: matematika. Ovaj album, odnosno ova pjesma ima toliko promjena u glazbenim mjerama, i to smislenih, da je to naprosto za ne povjerovati. Na albumu nema zamornih solaža, štoviše, ima ih jako malo. Ipak, instrumentalnih dijelova ima puno i znaju biti podosta dugi, ali ni jedan od njih me osobno ne umara. Priznajem, nekad mi je ovaj album bilo jako teško slušati. I to je jedan od onih albuma što polarizira fanova; ili ga hvalite do neba ili ga ne podnosite. Nijedan Fates Warningov album nije lak za slušanje, ali ovo je expert level. Mislim da je minimalno 10 slušanja ovog albuma potrebno da se doživi u potpunosti. Neke ljude ovoliko kompleksa glazba odbija, a neki ljudi jednostavno vole izazov i poslušat će ovaj album. Naravno, progutat će vam dosta vremena jer to nije jedan od onih albuma što si možeš staviti u pozadinu i doživjeti. Svaki član benda ovdje radi svoj posao za čistu peticu. Neke stvari kad čujem hvatam se za glavu i pomislim: “Kako je to odsvirano? Nema šanse da to odsviraju uživo.” Ali ipak ima šanse. Dokazali su. Na APSOG turneji izvodili su cijelu pjesmu uživo i nakon toga izdali dvostruki live album, Still Life (1998). Cijeli prvi CD je APSOG, a drugi CD je best of, a počinje s pjesmom The Ivory Gate Of Dreams, preko 20 minuta dugi epic s No Exit (1988) albuma. Drugim riječima, sretnici koji su bili na toj turneji mogli su čuti dva najveća epica što je bend snimio, i to za redom. Iste godine bend je izdao APSOG – Live, odnosno VHS gdje izvode cijelu pjesmu u komadu, a izvedba je presječena sekvencama osobe koja proživljava dan koji pjesma opisuje. Vrijedno za pogledati, a i do prije par godina nije bilo toliko dostupno sve dok APSOG album nije 2007. reizdan, a bonus DVD je upravo taj live što je do onda bio dostupan samo na VHS-u. Za produkciju APSOG-a zaslužan je Terry Brown, koji je prije ovog albuma producirao Parallels, a poznat je po tome što je producirao najpoznatije Rushove albume. Produkcija je jako dobra za ono doba i uz atmosferu s albuma paše avršeno.

Dakle, ovdje imamo jedan jako progresivan, emotivan i mračan album. Priznajem, ovo nije za svakoga te ne mogu obećati da će se sviđati svima, ali tko voli izazovne albume, kompliciranu glazbu ili pak atmosferičnu glazbu, neka da ovom albumu priliku.

Recenzija: Alen Žižak