Eternal Fears Of SorrowLabel: Massacre Records
Objavljeno: 2013
Žanr: melodic metal
Ocjena: 6/10

Jako sam se razveselio kada sam dobio priliku da preslušam novi album finskih metalaca Eternal Tears Of Sorrow. Iako bi po imenu zaključili da se radi o nekom doom bendu od čijih se tekstova i glazbe režu žile zapravo se radi o bendu koji spaja nekoliko žanrova, najviše death, symphonic, melodic i druge da se sad ne raspisujem.
Bend se sastoji od dva orginalna člana Altti Veteläinena (vokal, bass) i Jarma Puolakanahoa (gitara), te Jarma Kylmänena (clean vokal), Mike Lammassaaria (gitara), Janne Tolsa (klavijature) i Juhe Raappana (bubnjevi).

Saivon Lapsi im je sedmi studijski album i prvi nakon 2009. Ako vas zanima Saivon je finsko muško ime, a Lapsi je dijete što bi značilo da se album radi o nekom Saivonu mada ja nisam primjetio da se kroz tekstove proteže neka priča.

Kada sam krenuo pisati recenziju imao sam namjeru da album sasječem u korjenu, no onda sam ga ponovno pustio i mora mu se priznati da sa svakim slušanjem postaje bolji. No, problem nastaje u činjenici da to nije album koji ćete poslušat jedan put i reći da je loš, poslušati drugi put i skužiti da niste shvatili neke stvari i poslušati ga treći put i doživjete onaj Aha doživljaj kada vam sve sjedne na mjesto i doživite vrhunski glazbeni doživljaj koji nije moguće doživjeti uz usputno slušanje. Ne, ovo je album koji ćete kao ja morati poslušati deset puta da bi shvatili da ipak nije tako loš.

Najgore kod ovog albuma je što je stvarno dosadan i neupečatljiv. Dok ga slušate ima i nekog smisla ali ga vrlo brzo zaboravite čim se ugasi. Usporedio bih ga s problemom koji ima glavni lik filma Memento, jer kao i kod njegovih sjećanja koja se ne mogu kodirati u pamćenje, tako i ovaj album odbija biti zabilježen u vaše pamćenje. Tekstovi nisu ništa posebno, nemaštoviti su iako na prvi pogled možda izgledaju duboko, glazba je ok ali vas neće baciti na dupe. Pola albuma je strašno dosadno i tek nekoliko stvari razbija tu monotoniju.

Također, na albumu je devet pjesama jer dva kratka instrumentala su zapravo uvodi u slijedeće stvari. Mora im se priznati da su dobri, posebno Kuura (za koju se moram suzdržati da nabacim šalu) koja je uvod u vrlo dobar Dance Of December. Nakon njega The Day također zvuči dobro, ali je zapravo slabija verzija Blood Stained Sea na kojoj se izmjenjuju cleanovi, dobri riffovi i ostale stvari koje je čine kompletnom. Najbolja stvar, po meni, je Angelheart, Ravenheart (Act III: Saivon Lapsi) koja zatvara album. Sadrži malo žešće vokale koji zvuče posebno dobro na finskom, clean prijelaz na engleskom, dobre klavirske dionice i ima taj symphonic doživljaj. Nažalost, ostatak albuma nije takav već je beskrajno dosadan i nezanimljiv.
Iako ovaj album sadrži neke vrlo dobre glazbene dionice i par vrlo dobrih stvari, ostatak ga potkopava i ubija u pojam. Dobra stvar je što postaje bolji sa svakim slušanje, loša stvar je to što ćete ga vjerojatnije skloniti u neko bespuće svoje glazbene kolekcije prije nego dođete do toga da vam zbilja postane dobar. Njemu jednostavno fali ono nešto što bi ga izdiglo iz neke prosječnosti što je velika šteta jer se na momente zbilja čuje potencijal i ono što je ovaj album mogao biti zbog čega ćemo liti vjećne suze tuge kad već nećemo slušati Eternal Tears Of Sorrow do slijedećeg albuma 🙁

Popis pjesama

01. Saivo
02. Dark Alliance
03. Legion of Beast
04. Kuura
05. Dance of December
06. The Day
07. Sound of Silence
08. Beneath the Frozen Leaves
09. Swan Saivo
10. Blood Stained Sea
11. Angelheart, Ravenheart (Act III: Saivon Lapsi)

Trajanje: 45 minuta 11 sekundi

Recenzija: Matija Matković