Nuclear Blast, 2012

80/100

Nizozemski metal obilježavaju female-fronted, većinom symphonic, metal bendovi. Jedan od poznatijih predstavnika je Epica, na čelu sa simpatičnom Simone Simons. „Requiem for the Indifferent“ naziv je njihovog novog, petog po redu, studijskog albuma koji je ujedno i konceptualan album.
Simone je kroz prvih nekoliko albuma tražila idealan glas, tj. vrstu pjevanja, što je, kad si u metal bendu, prilično težak zadatak. Tek se na ovom albumu osjeti kako je napokon sigurna u svoj glas s kojim je sada dobro usavršila pop pjevušenje koje na trenutke pokušava preći u operno. Sigurnost je potvrdila u pjesmi „Storm The Sorrow“ u kojoj doista uspijeva prenijeti žestinu pjesme  i pokazuje nam svoju unutarnju snagu. U „Delirium“ dolazi do izražaja nježan pop vokal koji sada više nije samo piskutanje jer su tonaliteti niži pa sve prolazi glatko i uz potporu zborskih back vokala, gitarske solaže  i kvalitetnog aranžmana dobivamo jednu jako lijepu pop baladu, nasljednicu legendarne „Solitary Ground“.
Naravno, tu su i neizostavni dueti s mastermindom benda, Markom Jansenom, koji još jednom oduševljava snažnim growlom, no ja se osobno nikako ne mogu naviknuti na tu kombinaciju vokala, još uvijek nešto fali kako bi Simone i Mark u potpunosti bili vokalno „stvoreni jedno za drugo“.
Izrazito upečatljiva je „Internal Warfare“ s zaraznim refrenom i nabildanim symphonic dionicama nakon koje slijedi kompleksna „Requiem For The Indifferent“ s orijentalnim početkom. „Anima“ je melankolični klavirski intermezzo koji najavljuje „Guilty Demaenor“. Akustična gitarska podloga obilježava laganiju „Deep Water Horizon“ dok je još jedna s catchy refrenom „Stay The Course“. „Avalanche“ je ispočetka lagana i ugodna, no razvija se u vrlo kompleksnu stvar u kojoj se vodi bitka između Simone, zbora i Marka zbog čega pjesma dobiva traženu žestinu i jedna je od najjačih i najsimfoničnijih stvari na albumu. Njoj se na kraju pridružuje i slavna, greškom bez vokalna, „Serenade Of Self-Destruction“ i zatvara tematski vrlo aktualan album.
Epica se napokon pronašla i u instrumentalnom smislu jer su napokon prevazišli forsiranje symphonica i uklopili ga u svoj specifični zvuk.
Ovaj album ne sjeda na prvo slušanje, no isplati ga se poslušati nekoliko puta i zaviriti u srž svake pjesme.

Recenzija: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)