(Traitor Records 2005. /Trisol, 2006.)

9/10

“Opheliac” je drugi album Emilie Autumn. Ovaj album je  ugodna mješavina klasičnog, moderng, mračnog, teških zvuka, energičnih tonova, teatralnih melodija i lovljivog Emilineinog glasa.
Bez ikakve sumnje, Emilie Autumn jedan je od najboljih izvođača koje je Trisol doveo u Europu. “Anarhistička violinistica” Courtney Love vratila se na pozornicui i svjetla usmjerila na sebe a njezini “vraški” mračni stihovi i vokal industrial čvrstine preobratili su “gothic” za mase.
Ovaj album iznosi na vidjelo sve ono što utječe na Emilie Autumn kao klasičnu violinisticu i kombinira sa svojom osobnom strasti za grub industrial Laibacha i Front 242, uzvišenu melodičnost Depeche Mode i dramu Moi dix Mois i Visual Kei.
“Opheliac” o kojem je riječ u ovoj recenziji dolazi u stogo ograničenom deluxe izdanju koje donosi booklet na 28 stranica sa svim stihovima.
Govoreći o samom albumu, iako je većina toga rečena samim izdvajanjem glazbenim utjecajima mlade umjetnice, ne mogu ne istaknuti naslovnu pjesmu “Opheliac” koja se iz viktorijanskog uvoda razvija u agoničnu ispovijed koja glasi:

“You know the games I play and the words I say when I want my own way
You know the lies I tell when you’ve gone through hell and I say I can’t stay
You know how hard it can be to keep believing in me
When everything and everyone becomes my enemy
And when there’s nothing more you can do I’m gona blame it on you
It’s not the way I wana be
I only know that in the end you will see it’s the Opheliac in me
It’s the Opheliac in me”.

Potpuno iskreno i osobno.
Emilie svojom glazbom uvodi slušatelja u paletu boja koja pokriva čitav svijet ljubavi i bijesa. Viktorijanski “chamber” uvodi karakteristika su pjesama na ovom albumu a uz “Opheliac” nikako ne mogu izostaviti “The Art of Suicide” u kojoj Emilie  savršenim spojem glazbe i stihova progovara o životu kojeg ne vrijedi živjeti. Tematika dobro poznata i bliska sa prva dva HIM-ova albuma sa potpuno novim i drugačijim pristupom! Ali pjesma koja će definitivno zadobiti pažnju svakog, pa i slučajnog slušatelja je  “Gothic Lolita” – savršeno izoštreni vokal i jednako tako posloženi elementi klasične violine, moderni pop zvuci i pitke melodije iz 80-ih a Emilie zaključuje: “I am your sugar / I am your cream / I am your anti-American dream”.
S kojeg god aspekta da se promatrao ovaj album jedno je sigurno – glazba i vizualni identitet koji je Emilie Autumn stvorila potupno je svjež i originalan. To je gothic, industrial, pop, klasika! Više ne trebate mrziti svog partnera zato što je prazan i naivan ili objašnjavati kako je to biti ostavljen. Sada imate Emilie koja će umjesto vas prikazati sve slojeve ljubavi i mržnje.

www.emilieautumn.com

Recenzija: Ivana Sataić
ivana@venia-mag.net