(Indie Recordings, 2012.)

5/10

U opisu ove grupe stoji kako je ona s vremenom postala neka vrsta institucije u rodnoj Norveškoj. Domovina black metala još je jednom iznjedrila relativno kvalitetne glazbenike koji nisu nužno vezani za jedan od najagresivnijih metal žanrova. Deveti album grupe El Caco, „Hatred, Love and Diagrams“ donosi desetak zanimljivih djela koja su na granici rocka i metala, što je točno i omjer istih – pola rock, pola metal. Možda bi se žanrovski mogli usporediti sa sunarodnjacima Djerv, no Djerv je daleko kvalitetniji i maštovitiji bend.
Stalno prisutna, klasična gitarska distorzija, pomalo uspavljuje i odgovara slušatelja od daljnjeg slušanja. Uvodna „After I’m Gone“ ne zvuči dovoljno uvjerljivo, možda pre doomovski za moj ukus, jer je očito da album zapravo i nema namjeru krenuti u tom smjeru. Pjesma „Hatred“ donosi zarazni refren u kojem se ističe naslov albuma i ono što je zanimljivo, vokal, hrapavi clean koji se bori s višim dionicama.
„Go Forward“ jedna je od boljih, diže energiju, ima zarazan refren, zapravo je prilično dobra. Tehnički je također dobro obrađena, vokal nije preiritantan a instrumental ne uspavljuje, za razliku od ostalih. Moj favorit na albumu!  Još se jedna dobra nastavlja na nju, „Confessions“, pjesma koju bih voljela čuti na radio postajama jer uistinu ima potencijala. Album zaokružuje „Disconnect“ i sumira ga na neki način jer ne donosi ništa novo, jednolična pjesma, slična ostalima na albumu.
El Caco možda jesu institucija u Norveškoj, no meni se nisu svidjeli. Nedostaje im kreativnosti i raznolikosti u zvuku. Kada porade na tome trebaju poraditi na vokalu koji se bori sam sa sobom.

Dobar album, ali ništa više od toga.

Recenzija: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)