(Multimedia Music / Aquarius Records, 2011.)

8/10

Taman negdje u vrijeme kada je autorica ovog teksta po prvi puta ugledala svjetlo dana na samom kraju prosinca 1980. godine pravac u rock glazbi koji danas poznajemo kao novi val koračao je svojim prvim koracima. U Zagrebu je sve započelo dvije godine ranije kada je Prljavo kazalište predvođeno Davorinom Bogovićem snimilo svoj prvi single „Televizori“ te potom pod okriljem tadašnjeg Jugotona, moćne diskograske kuće bivše države, i album koji je stajao kao stup potvrde da je u Zagreb stigao novi val pod čijim se snažnim dojmom počela razvijati i klupska scena predvođena danas gotovo mitskim mjestima – Lapidarijem, Kulušićem, Studenskim centrom, Jabukom i Zvečkom. Studenski centar mjesto je na kojem su nastupali svi bitni bendovi uključujući i jednako mitsku Azru predvođenu Branimirom Johnnyjem Štulićem te Film na čelu sa Jurom Stublićem. U to isto vrijeme, 400-njak kilometera istočnije u Beogradu koji je ujedno bio i glavni grad države imena Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija svoj prvi glazbeni uspjeh niže bend Šarlo akrobata kojeg čine bubnjar Ivica Vdović Vd, basist i vokalist Dušan Kojić Koja te gitarist i vokalist Milan Mladenović koji je, pokazati će se kasnije, jedna od središnjih figura beogradske ‘underground’ scene 80.-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Šarlo akrobata nakon svega 10-ak mjeseci postojanja nestaje sa scene i svega nekoliko mjeseci kasnije Milan Mladenović i gitarist Dragomir Mihajlović Gagi sa pridruženim članovima Margitom Stefanović Magi (klavijature), Bojanom Pečarom (bas gitara) te Ivicom Vdovićem Vdom osnivaju bend naziva Katarina II čiji prvi album „Katarina II“ privlači pažnju kritike no ne i šire publike. Nakon promjena u sastavu benda i po odlasku Dragomira Mihajlovića koji je polagao prava na ime benda grupa mijenja naziv u Ekatarina Velika, skraćeno EKV. Sve je ostalo, od albuma „Ekatarina Velika“ (1984.) do albuma „Neko nas posmatra“ (1993.) povijest.

Dokumentarni film ‘Kao da je bilo nekad’ dokumentira život benda sa jednom od najtragičnijih sudbina u glazbenoj povijesti jer svi su originalni članovi, osim Dragomira Mihajlovića, preminuli u razdoblju od 1992. do 2002. godine kao žrtve svog buntovnog i divljeg mladenačkog života. I dok će se neki fanovi prikloniti stavu da je film ‘Kao da je bilo nekad’ tehnički i idejno loše izveden jer radnja uglavnom prati put od tragične smrti najprije Ivice Vdovića 1992.g. do naposlijetku smrti posljednje rock heroine naših prostora Margite Stefanović 2002.g. stavljajući u pozadinu svu genijalnost njihovog glazbenog talenta i načina života kao pripadnika beogradskog boemsko-umjetničkog kruga, drugi će producentu Dušanu Vesiću zahvaliti na pogledu u svijet nastanka i propasti rock ‘n’ rolla. Jer nakon bendova zlatne ere novog vala, dok je još kreativnost bila pokretačka snaga, grad se (baš kao i Zagreb) odlučio obračunati sa umjetnicima i intelektualcima i kulturu i kreativnost baciti u drugi plan. A  EKV je prije svega bila rock-art skupina ljudi koji su doslovno izgorjeli za ono čemu su posvetili život obavijen neiscrpnom inspiracijom svjetkog bola (wetlschmerz) i iznimno snažne autodestruktivne snage koja je stvorila suptilnu i osjećajnu glazbu te introspektivne stihove Milana Mladenovića. Pa iako film okuplja gotovo sve ljude koji mogu ponešto reći o nastajanju, vrhuncu i konačnom raspadu grupe Ekatarina Velika ono što je rečeno samo je potvrda slika koju mozaički slažemo u glavama od prvih hitova „Oči boje meda“, „Modro i zeleno“ ili „Hodaj“ preko „Budi sam na ulici“, „Ti si sav moj bol“, „Kao da je bilo nekad“ ili „Stvaran svet oko mene“ do „Zemlja, „Ljubav“, „7 Dana“, „Tonemo“, „Srce“, „Par godina za nas“, „Anestezija“ i ništa, pa ni dokumentarac o kojemu je ovdje riječ i koji težinom svoje tematike doista uznemiruje bujicu osjećaja i razmišljanja o životu, mladosti, buntovništvu, osjećajnosti i smrti neće raspršiti sliku koju smo o EKV-u godinama stvarali pod utjecajem medija putem kojih smo ih pratili.

A kako je doista bilo surađivati i živjeti sa Milanom Mladenovićem, Margitom Stefanović i Bojanom Pečarom, kakve su bile njihove osobnosti i razmišljanja iza vječne tematike ‘boli romantičnog junaka’, alkohola, droga i virusa HIV-a o kojima slušamo desetljećima, kakvim su senzibilitetom zračili kada su se svjetla na pozornici ugasila i onda kada su svjesno oblikovali kulturni kontekst svoga grada  i kako pravim riječima opisati kolektivni osjećaj žalosti i bespomoćnosti koji je zahvatio čitav segment umjetnika i intelektualca zlatne ere beogradskog rock ‘n’ roll miljea 80.-ih i početka 90.ih  pitanja su na koja, osim jedine istinske dodirne točke svih aktera ove boemsko-rockerske priče – smrti, odgovor ostaje tajna. Ili možda ipak ne? Svoja sjećanja na dane sa Ekatarinom velikom ekskluzivno za Venia-Mag podijelio je nekadašnji bubnjar Ekatarine Velike Ivan Ranković Raka.

Recenzija: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)