Dropkick-Murphys-Going-Out-in-Style-Fenway-Park-Bonus-Edition-2012-300x300Žanr: Irish Punk
Ocjena: 10/10

Going Out In Style je sedmi studijski album američke, tj. irske punk grupe Dropkick Murphys. Iako su Amerikanci često ističu svoje Irske korijene što nije začuđujuće pošto su iz okolice Bostona u kojoj je brojna Irska kolonija. Osim po svojoj glazbi bend je poznat po svojem političkom angažmanu, potpori sindikatima, i sl.

Trenutni sastav benda čine Ken Casey (bas, vodeći vokal), Matt Kelly (bubanj, vokal), Al Barr (vodeći vokal), James Lynch (gitara, vokal), Tim Brennan (gitara, mandolina, harmonika, vokal), Josh “Scuffy” Wallace (gajde, frula), Jeff DaRosa (hrpa instrumenata i vokal).

Album je izašao još 2011. i dobio je izvrsne ocjene, no prava poslastica je izašla prošle godine kada je izišlo specijalno izdanje Fenway Park Special Edition koji uz originalni album sadrži i live CD s koncerta koji je održan na Fenway Parku, stadionu jedne od najpoznatijih baseball ekipa u SAD-u, Boston Red Soxa.

Popis pjesama:
1       “Hang ‘Em High” – 3:59
2       “Going Out in Style” – 4:08
3       “The Hardest Mile” – 3:26
4       “Cruel” – 4:21
5       “Memorial Day” – 2:59
6       “Climbing a Chair to Bed” – 2:59
7       “Broken Hymns” – 5:03
8       “Deeds Not Words” – 3:41
9       “Take ‘Em Down” – 2:11
10   “Sunday Hardcore Matinee” – 2:43
11   “1953”  – 4:14
12   “Peg o’ My Heart” – 2:20
13   “The Irish Rover” – 3:39Trajanje: 45 minuta 43 sekunde

1       “Hang ‘Em High”
2       “Sunday Hardcore Matinee”
3       “Deeds Not Words”
4       “Going Out in Style”
5       “The Irish Rover”
6       “Peg o’ My Heart”
7       “Tessie”
8       “Cruel”
9       “Climbing a Chair to Bed”
10   “Take ‘Em Down”
11   “Devil’s Brigade”
12   “Boys On The Docks”
13   “The Dirty Glass”
14   “The State of Massachusetts”
15   “Kiss Me, I’m Shitfaced”
16   “Time To Go”
17   “I’m Shipping Up To Boston”
18   “T.N.T.”

Trajanje: 69 minuta 08 sekundi

Neću puno dužiti oko opisivanja orginalnog albuma. Ukratko, izvrstan je i svidjet će se svakom fanu irske i/ili punk glazbe. Dinamičan je, energičan i što je najbolje, pun je inteligentnih tekstova i priča što ga čini zbilja posebnim. Sve pjesme su na mjestu, uklapaju se u album i jednostavno teku jedna za drugom. Od Going Out In Style koja je nabrijana i humoristična, do Cruel i Broken Hymns koji tematski govori o ranijim generacijama imigranata i njihovom snalaženju u novom svijetu što je nešto s čim se možemo poistovjetiti pošto (navodno) jedino mi i Irci imamo više stanovnika koji žive izvan svoje matične zemlje nego u njoj –  doduše kada su izbori onda nas ima barem 27 milijuna 🙂 Album je pun još odličnih stvari, no ono što izdvaja ovo izdanje iz njihovog opusa je ipak specijalno izdanje, tj. live.

Na live-u se nalaze gotovo sve stvari s albuma kao i neke druge izvrsne stvari poput Darcy koja je jednostavno fenomenalna i puna energije, Tessie koja je izazvala salvu oduševljenja pošto je to ipak himna Boston Red Soxa, Take ‘em Down koja daje potporu sindikatima i govori o radničkim pravima. Cijela set lista je jednostavno izvrsna, a otprilike trećinu albuma čini akustični set.

Atmosfera na koncertu je bila fenomenalna i nabijena emocijama, ali i humorom. Bend je znao podijeliti priče s fanovima koje vam neću prepričavati jer će vam biti zabavnije ako ih poslušate sami. Ovo dvostruko izdanje je jednostavno fenomenalno, a još i bolje ako ste fan Dropkick Murphysa ili ovog glazbenog žanra. Ako moram tražiti dlaku u jajetu onda bi rekao da je Belfast Food bolje obradio The Irish Rover, ali i Murphys su je dobro skinuli.

Kada sagledam album u globalu moram reći da im je ovo vjerojatno vrhunac jer ne vidim kako bi mogli bolje od ovog. Na sreću ili na žalost, to ćemo još vidjeti, izdali su novi album prije nekih mjesec dana, Signed And Sealed In Blood, koji još nisam imao prilike preslušati, ali kada to učinim obavijestit ću vas da li ga se isplati poslušati. Ali kod Fenway Park Special Edition nema sumnje, ovo je izvrstan album koji ostaje u mojoj glazbenoj kolekciji i toplo vam preporučam da ga dodate svojoj.

Recenzija: Matija Marković