DISMANTLE

ENTER THE FORBIDDEN

Godina izlaska: 2012. , SAD

Žanr: thrash metal

Ocjena: 5/10

Dismantle su mlad thrash metal bend iz Los Angelesa osnovan 2006. Kao svoje utjecaje navode među ostalima Slayer, Kreator i Destruction, što se jako osjeća na novom albumu „Enter The Forbidden“. Album sadrži devet pjesama od kojih je svaka u trajanju od četiri do pet minuta. Prva „Revenge Of The Wicked“ prepuna je old-school thrash rifova koji su zbilja odlično snimljeni i osmišljeni, što se ne može reći za vokal, koji svira i bas. Vokal bi se mogao naći na meti thrash metal fanova zbog izuzetnog nedostatka daha i užasno iritantnog recitativnog karaktera. Kad sam slušala album, mislila sam, ok nakon prve pjesme, popravit će se, ali jednoličnost, nedostatak snage i bijesa ostaju prisutni do samog kraja. Na svu sreću, dojam popravljaju gitarski rifovi i solaže na koje bi se fanovi mogli koncentrirati prilikom slušanja jer su zbilja kvalitetne. Ali ako ništa drugo bit će prisiljeni koncentrirati se na njih zbog vokala koji nikako da se iskaže. Thrash metal nije za glasove bez karaktera koji fanove na koncertima drže u stanju hibernacije. Evo, nakon toliko godina slušanja thrasha nisam doživjela da je neki vokal učinio album dosadnim. Nema nikakve dinamike u vokalu što upropaštava cjelokupnu sliku albuma, jedino što mogu pohvaliti je usklađenost gitara i bubnjeva. Primjerice u „Realm Of The Warmaster“ nailazimo na sjajnu organizaciju i na malo, doduše, neuvjerljivog bijesa vokala pri kraju pjesme. Nakon „Secrets Of The Dark Room“ ili „Dwelling (In Darkness)“ u kojoj vokal djeluje, ne znam kako da se drukčije izrazim, nego dječje, ne znate što biste mislili o vokalu. Treba mu sazrijevanja, to je sigurno. To je nešto na čemu se može poraditi, ali na samoj prirodi, tj. karakteru glasa, teško. To jednostavno imaš ili nemaš. Pitam se bi li Kreator bili toliko dobro prihvaćeni, odgovor je vjerojatno ne, da Mille nema svoj unikatan gnjev u glasu koji vas totalno ponese kad ga čujete uživo. Na studijskim albumima, koje jednostavno, ako ste fan morate kupiti jer je svaki pobunjenički stih odlično prenesen u umove slušatelja, također sve zvuči izvrsno.  A što je s albumom ovog mladog benda i njihovom uvjerjivošću koja bi osvojila slušatelje? Gdje je nestala ili se izgubila? Hm, možda je nikad nije ni bilo… Ovaj bend vjerojatno na nastupima uživo teško da ponese publiku zbog same glazbe, jer vokal koji bi trebao interpretirati ono o čemu pjesma govori, pripovijeda laganu bajku za djecu. Kad recimo čujemo što se instrumenata tiče vrlo efektnu  „The Last Dimensions“, vidimo da se vokal mora još razviti da bi mogao pratiti intenzitet ostatka benda, ali to mu ne vrijedi ako je konstantno jednoličan. Na kraju mogu samo reći da se vidi da ovom bendu ne nedostaje sviračke prakse, što se vidi u briljantnim solažama u puno pjesama, ali trebali bi poraditi na snazi nekih elemenata koja kod pravih thrash metal profesionalaca ne izostaje.

Recenzija: Buna Bernarda Juretić