Diorama- Even the Devil Doesn't Care

Izdavač: Accession Records
Datum izlaska: 25.01.2013.
Ocjena: 8/10

Najnoviji uradak njemačkog darkwave/goth-electro benda Diorama pravo je osvježenje na području alternativne elektro scene. Diorama je od samih početaka, još od 1999. godine bila jedan od onih bendova koji imaju specifičan i prepoznatljiv stil, premda se sa svakim novim albumom u njihovoj glazbi moglo osjetiti mnogo toga novoga. Iako je dobar dio opusa Diorame idealan za klubove, a glazba prožeta poletnim ritmovima te savršena za uživanje u live nastupima, novi album donosi nam jednu posve drugačiju Dioramu. Nakon prilično bezbojnog albuma „Cubed“ iz 2010., koji je možda ponudio jednu do dvije kvalitetne pjesme, „Even The Devil Doesn’t Care“  donosi jednu posve novu sliku. Sama naslovnica albuma, upečatljiva i apstraktna, govori da se ovdje radi o novom koraku Diorame, što se ocrtava i u glazbi ovoga albuma. Navedeno dokazuje već prva pjesma „Maison du Tigre“,  jedna savršena, mračna, elektronska kompozicija na kojoj se vidi da su Torben Wendt i Felix Marc zagrebli u novom, jako primamljivom i zanimljivom smjeru. Druga pjesma, „Hope“,  ima catchy refren kojeg nosi zarazna synth melodija, a u pjesmu su ukomponirani i industrial elementi, pa sveukupno dobivamo jednu zanimljivu kompoziciju, sa isto tako dobrim tekstom. „The Scale“ je tekstualno orijentirana na sveopće ekonomsko i socijalno stanje u svijetu, pomalo monotone pjevne melodije budući da je prožeta nabrajanjima, no refren je prilično poletan i opet je prisutan taj jedan zarazni synth zvuk koji nosi čitavu pjesmu. Nakon nje dolazi nešto posve neočekivano- jedna tekstualno ironična, jako odrješita, a melodično sasvim nova Diorama s tako genijalnim zvukovima i toliko lijepim refrenom, koji će se, kako pjesma odmiče, obogatiti stringovima i modulacijama glavne melodije, što će podebljati čitav doživljaj. Radi se o „My Favourite Song“, meni osobno favoritu uz prvu „Maison du Tigre“. „The Expatriate“ ima zanimljiv uvod i prilično baca na starije albume Diorame, no vrhunac leži u njenom čisto instrumentalnom dijelu pred kraj pjesme. „Summit“ je za smiriti se i baciti u kontemplaciju. Očaravajuća i zvukom pomalo sjetna, no presječe je refren koji melodijski uopće ne odgovara ostatku pjesme, što je naprosto ubije.

S ovim pjesmama kao da završava prvi ciklus albuma jer ono što slijedi postaje prilično apstraktno. Njemačka „Weiss und Anthrazit“  nije drugo nego šaka u oko- malo pomaže zadnji dio gdje dominira klavir, no ipak se teško uklapa u cjelokupni dojam albuma. „When We Meet Again In Hell“ je pjesma snažnog karaktera, zavede i zadrži, a pomalo drogirajući beat koji je vodi, čini je posebnom. „ The Long Way Home From The Party“ ima jedan tako divan, dinamičan i snažan refren, no opet odudara od ostatka. Uistinu nekoliko pjesama s ovog albuma ostavlja dojam kao da su pojedini dijelovi krivo spojeni, no ipak gotovo svaka ima neki udarni komad koji joj daje plus.  „Hellogoodbye“ je definitivno pjesma za jedan malo provokativniji spot, gdje opet dominira već spomenuti sintetički zvuk i zanimljivo je složena.

My Justice For All“ bi trebala biti posljednja. Ona je jedan Torbenov zaključak, jedan osvrt na život- lagana, no upečatljiva. Ipak, za kraj je odabrana pjesma prikladnog naziva, „Over“, laganica koja sa stilom zatvara album.

Mogli bismo reći da smo ovoga puta zakinuti za klupske hitove, no dobili smo jedan jako svjež i kvalitetan elektronski album uz jednu konkretnu i izraženu viziju sadašnjice i postojanja u današnjem kaotičnom, tupom i besciljnom svijetu u kojemu se i glazba kao takva počela utapati.

Popis pjesama:

01. Maison Du Tigre – 6:06
02. Hope – 5:05
03. The Scale – 5:34
04. My Favourite Song – 5:35
05. The Expatriate – 4:35
06. Summitt – 7:20
07. Weiss und Anthrazit – 5:26
08. When We Meet Again In Hell – 6:36
09. The Long Way Home From The Party – 5:14
10. Hellogoodbye – 6:01
11. My Justice For All – 5:31
12. Over – 5:30

Recenzija: Tamara Dujmović (tamara@venia-mag.net)