DIO – Master Of The Moon

Dio - Master Of The MoonDatum izlaska: 30.08.2004.
Izdavačka kuća: Steamhammer
Žanr: Heavy metal
Ocjena: 9/10

Prije više od 4 godine oprostili smo seod ikone heavy metala, jednog od najvećih pjevača svih vremena, Ronnia Jamesa Dia. Prije točno 10 godina njegov bend, Dio, izdao je svoj posljednji studijski album. Ronnie je imao planove za nove albume; dva albuma kao nastavak na konceptualni album Magica (2000), no to je ostala tek ideja jer je samo jedna pjesma, Electra, izdana posthumno na reizdanju Magice iz 2013. godine. Bilo kako bilo, nismo te sreće da ćemo ikad čuti Magicu II i III, tako da ipak Master of the Moon ostaje posljednji studijski album. Što se tiče line-up Dio benda, to je ponekad stvarno teško bilo pratiti jer se čak ne radi o tolikom broju ljudi koji su prošli kroz bend, nego je većina odlazila pa se vraćala i tako u krug. Tako da na Master albumu na gitari imamo Craiga Goldya koji je prije s bendom snimio albume Dream Evil (1987) i Magica (2000). Na bas gitariovaj je put Jeff Pilson koji je s Diom snimio Strange Highways (1993) i Angry Machines (1996), a na bubnjevima Simon Wright koji je u prošlosti svirao na Lock Up the Wolves (1990), Magica (2000) i Killing the Dragon (2002) albumima. Priča s klavijaturistom Scott Warenommalo je drugačija jer je on u bendu od 1993., a svirao je samo na Killing the Dragon albumu. Po mom saznanju, on je s bendom išao samo na turneje, dok su u studiju klavijature svirali trenutni gitarist i sam Dio. Sve u svemu, ni jedan član benda nije novi i svi imaju određenu povijest s bendom.

Mnogi kažu da je upravo ovo „najteži“ Diov album i zahtijeva najviše slušanja, a s tim dijelom se i ja slažem. Problem koji svi ističu je brzina albuma, odnosno „sporost“. Većina pjesama je spora, tako da ga čak neki nazivaju „Diovim doom metal albumom“. To je hrabra izjava s kojom se ja nikako ne slažem. Album jest sporiji, ali daleko je to od doom metala.

Album započinje s jednom od rijetkih brzih pjesama na njemu,One More For The Road. Pjesma je navodno o lovu na vještice, kad kažem navodno, pod time mislim da je nekad teško znati o čemu su Diovi tekstovi. Uvijek su prepuni metafora, a malo ljudi razumije svaku njegovu pjesmu, tako da u taj teritorij ne ulazim. Onaj koga tekst brine taj će sam naći svoju verziju ideje koju pjesma zastupa. Od druge pa do sedmepjesme imamo seriju mid-tempo i sporih pjesama. To nikako ne znači da su ove pjesme dosadne, nego većini ljudi sporije pjesme teže ulaze u uho, tako da ovom albumu zaista treba dati više slušanja. Dakle, druga pjesma, naslovna Master of the Moon, razvija se jako sporo, na refrenu živne pa opet zamre. Nakon drugog refrena dolazi bridge nakon kojeg slijedi solo vrijedan spomena. Već sam spomenuo, i vjerojatno ću još mnogo puta, da svakoj pjesmi treba više slušanja, a ovo je jedna od tih. Zapravo, One More For The Road vjerojatno je jedina pjesma na albumu koja ulazi u uho na prvo slušanje. End Of The World treća je pjesma na albumu. Ona nije spora kao naslovna pjesma, ali nije baš ni življa. Ovo je jedna od onih pjesama na kojoj Dio dolazi najviše do izražaja. Mene se najviše domio kraj kada pjeva: „Bye bye bye bye bye bye“. On je valjda jedini pjevač u povijesti što šest puta za redom može reći riječ „bye“ i napraviti da zvuči tako opasno i moćno. Shivers počinje s mračnim catchy riffom koji se ponavlja skoro kroz čitavu pjesmu. Mračna, napeta i zanimljiva pjesma. Nakon tri i pol minute pjesma „pobjesni“ i postane raj za headbangere. Ako ste sretnici pa imate vinil album, prva strana završava s pjesmom The Man Who Would Be King. Kratak Diov intro popraćen klavijaturama i pjesma počinje. Od svih na albumu,ova pjesma najviše je bazirana na klavijaturama, što ne znači da su one u prvom planu, nego služe tu atmosferi jer je ovo upravo najsporija pjesma na albumu. Šesta pjesma, The Eyes, meni je najdraža pjesma na albumu. Mid-tempo žestica koja ima strašno zarazan ritam. Pjesmu često presjeku efekti, jako izvrnuti glasovi koji govore „The eyes“, ili „The eye“ ili samo „Eye“. Tko će ga znati? Jako dobro zvuči, iako mislim da se mnogi neće s time složiti. Zvuči strašno elektronski napravljeno, ali mislim da se savršeno uklapa s mističnom atmosferom koju pjesma stvara. Ujedno je ovo i najduža pjesma, jedina preko 5 minuta, odnosno preko 6 minuta. Evo te sedme pjesme koja je brža od ostatka. Living The Lie, nije baš odlična kao One More For The Road, ali je tu negdje. Možda se ne uklapa najbolje u ostatak albuma, ali sama po sebi je jako dobra. Album se tu vraća nazad na sporije pjesme, prva od njih je I Am, koja počinje kao uspavanka. Ovo mi je najslabija pjesma na albumu i dok refren ne počne, poprilično je dosadnjikava. Predzadnja pjesma na albumu je Death By Love, nije brza pjesma, a nije baš ni spora, nešto između. Zanimljiva, dobar solo, nema se puno što pričati o njoj. Zadnja pjesma na albumu je In Dreams.Ovo je jedna od „onih“ pjesama, kad ju čuješ možeš se zakleti da si ju čuo negdje prije, što ne znači da je loša. Jako dobar mid-tempo kraj albuma.

Za produkciju bio je zaslužan Dio, kao i kod većine svojih albuma. Zvuk je kristalno jasan i tu nema nikakve zamjerke. Sve je na svojem mjestu. Zadnje što moram spomenuti je naslovnica albuma. Inače ne komentiram to jer je jako malo originalnih naslovnica koje me oduševe, ali ovo je jedna od tih. Kad uzmeš kutijicu albuma u ruku i vidiš tu sliku, istog trena ti dođe da ga počneš slušati.

Zadnji album benda Dio ujedno je i najteži njihov album za slušati. Album kojeg nisu svi zavoljeli, vjerojatno upravo zato što je sporiji od ostalih. Ovaj album nema ništa kao Stand Up And Shout,We Rock ili Wild One, ali ima pregršt sporih, atmosferičnih pjesama koje su vrijedne svake hvale. Poslije ovog albuma Dio je s Black Sabbathom snimio tri nove pjesme koje su se pojavile na The Dio Years (2007) kompilaciji te su nakon toga osnovali bend Heaven & Hell, koji nije ništa drugo nego Black Sabbath s Diom umjesto Ozzya na mikrofonu. Snimili su jedan live album i jedan studijski, The Devil You Know (2009), koji će ostati zadnji studijski album kojeg je Dio otpjevao.

Popis pjesama:
1. One More For The Road
2. Master Of The Moon
3. End Of The World
4. Shivers
5. The Man Who Would Be King
6. The Eyes
7. Living The Lie
8. I Am
9. Death By Love
10. In Dreams

Recenzija: Alen Žižak