(Nuclear Blast/Trolik, 2010.)

 10/10

Mjesecima prije, slušali smo o stotinjak glazbenika, simfonijskom orkestru, zboru i reduciranom Dimmu Borgiru. Najave o black metal glazbenom spektaklu konačno su okončane stvarnim materijalom kada je „Abrahadabra“ album napokon iznjedrio svoje proklete zvuke i postao dostupan svima.

O reduciranom Dimmu Borgiru nema smisla pričati jer su u biti tekstopisci i skladatelji pjesama većinom ostali isti, a male varijacije u zvuku vjerojatno su posljedica prirodnog razvoja stvaralaštva.

Pa krenimo redom.

Oni „čru“ fanovi se primaju za glave i oplakuju vrišteći: „Gdje je onaj stari Dimmu Borgir, što su to od sebe napravili?“. Moram biti iskrena i reći da ne poznajem stari Dimmu Borgir, al pretpostavljam da je sadržao više nabijanja i deračine s manjkom melodije, što moje uši naprosto ne bi mogle probaviti, tako da ja imam samo riječi hvale o novom djelu najpoznatijih norveških black metalaca, koji su se doista ovim albumom još više približili široj publici, no ipak su u sebi zadržali svoj sjevernjački štih koji ih čini prepoznatljivim.

Sam početak albuma me jednostavno fascinirao. Orkestralna Xibir dočarava tamu i, na ovom albumu veoma bitnu, simfoničnu stranu ovog benda. Ukrašena zborom, ova kompozicija je stvorena da vam se zaledi krv u žilama odmah na početku samog albuma. Uvod je u fenomenalnu “Born Treacherous” u kojoj vlada stalna napetost između violina i Shagrathovog vokala, dok je Gateways suradnja s  Agnete Kjølsrud vokalom grupe Djerv, te je to jedna od pjesama s čistim vokalima na albumu. Teško se suprotstaviti močnom Shagrathovom vokalu, no to je Agnete očito pošlo za rukom (ili grlom). Mnogi također gunđaju oko čistih vokala u Borgirima, no meni su upravo takve pjesme najdraže, a ono što pjesmu čini savršenim za prvi single jesu stihovi: „Be the broke or the breaker, Be the giver or the undertaker….the keys are in your hands, Realize you are your own source of all creation, Of your own master plan” koji djeluju savršeno da pobude uspavane duhove današnje pasivne omladine.

Jedna od prilično melodičnih pjesmi ovog albuma je definitivno “Born Treacherous” u kojoj je vokal podržan zborom, jako je catchy i sigurno bi se mogla naći kao neki od nadolazećih singleova. Zbor ima bitnu ulogu na cijelom albumu, tako da je pjesma “Dimmu Borgir”, koja na neki način opisuje karijeru ovog fantastičnog benda, u potpunosti obilježena zborskim dionicama, makar je čudno čuti kako bend zaziva svoje ime tijekom pjesme. U refrenu “Ritualist” kao da čujemo prizvuke bivšeg klavijaturista Mustisa, dok je simfonijski orkestar u “The Demiurge Molecule” definitivno doživio svoj vrhunac čineći ovu pjesmu jednostavno spektakularnom i uzvišenom na svoj način. Mogli bismo ju svrstati među laganije pjesme ovog benda. Kako je ovaj bend slikovit i voli se igrati s različitim zvukovima čujemo u uvodu u “A Jew Traced Through Coal”, koraci koji ostavljaju dojam jeze dok se pjesma pretvara u remek djelo stvoreno za live izvođenje. “Renewal” najavljuje kraj ove fantastične black metal simfonije, odličnim gitarskim solo dionicama a “Endings And Continuations” ostavlja nas u katarzi jer je pravo finale dostojno jednog ovako velikog benda.

Sve u svemu, jedno doista kvalitetno glazbeno ostvarenje na kojem svatko može pronaći nešto za sebe, dakle, i oni stari i novi fanovi, a pogotovo i mnogi, zasad još uvijek, ne fanovi a ljubitelji metal glazbe, bilo kojeg podžanra kojima toplo savjetujem da poslušaju ovaj album, ne jednom, već nekoliko puta, jer je stvarno kompleksno i zahtjevno za slušanje, ali jednom dok shvatite priču, sigurna sam da će vam se svidjeti.

Recenzija: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)