(Nuclear Blast, 28.2. 2011.)

Žanr: thrash metal, speed metal

8/10

Nekoliko mjeseci prije nego što sam počela preslušavati novi album Destructiona, moram priznati da sam se zapitala kad će već jednom netko od njemačkih thrashera stare škole izdati punokrvni album u kojem mogu uživati. Prošle su tri godine od izlaska posljednjeg,  meni osobno ne baš posebno kvalitetnog albuma Destructiona „D.E.V.O.L.U.T.I.O.N.“, ali zato se bend nedavno vratio sa izuzetno energičnim thrash metal izdanjem „Day Of Reckoning“  koje odmah već u prvoj pjesmi „The Price“ pogađa „right in your face“ svojom istinskom thrash metal brzinom. Tipičnoj brzini benda ponajviše na nekim mjestima  pridonose speed metal ritmovi i old school rifovi. Nažalost, ono što i inače neki smatraju a vezano je za ovaj bend, frontmen Schmier nikako da svojim vokalom u potpunosti izađe u prvi plan, ali to mi osobno ne smeta pa vjerojatno neće zasmetati ni drugim fanovima koji su već navikli na stil ovoga benda. Naime njegov vokal je jedan od najprepoznatljivijih u žanru, ali ne bih se složila da je i najizražajniji. No poanta je da je za ovaj bend najkarakterističniji njihov zvuk i instrumentalno izvođenje. Na ovom albumu posebno se istakao gitarist Mike Sifringer koji je svojim shreddingom zbilja učinio ovaj album estetski još kvalitetnijim i vrijednijim za slušanje. Druga, „Hate Is My Fuel“ odmah počinje tipičnim thrash rifom, a zatim se na njega nadovezuju snažni ritmovi bubnjeva i nešto kraće speed metal melodije i isprekidani ritmovi. Bijesan i  pobunjenički Schmierov vokal se odlično uklopio u strukturu pjesme koja obiluje brzim ritmičkim prijelazima karakterističnima za staru thrash metal školu. Sljedeća „Armageddonizer“ je nešto sporija, pa time nekako odmiče od stare škole zbog svoje strukture u kojoj prevledava sporiji tempo ispunjen na nekim mjestima  sporijim rifovima. No početni rif, pa refren  i završni breakovi svakako su najbolji pokazatelji zašto se Destruction smatraju jednim od najprepoznatljivijih thrash metal bendova. Kraći solo dijelovi odličnog Mikea Sifringera pridonijeli su neobičnoj i nepredvidljivoj strukturi te već ionako pozitivnoj atmosferi pjesme. „Devil’s Advocate“ ima više speed metal strukturu u odnosu na ostale pjesme na albumu, a rifovi i breakovi na početku pjesme pa zatim nekoliko izvrsno uklopljenih tehničkih speed-metal solaža čine ovu pjesmu jednom od najkompleksnijih i najboljih na albumu. „Day Of Reckoning“  započinje gitarskom melodijom koja se ponovno javlja u refrenu, a Schmierov vokal je puno izražajniji nego u ostalim pjesmama. Snažni rifovi, uvjerljiv refren i naglašena ritmička podloga pomalo stvaraju doživljaj da se radi o ekstremnijem i modernijem metal izričaju, što je dakako pohvalno. Doživljaj još više pojačavaju bolno iskreni lyricsi puni bijesa i prkosa. „Socerer Of Black Magic“ obiluje isprekidanim ritmovima bas pedale te brzim bas beatom, teškim rifovima i ritmičkim izmjenama, koje su ponegdje gurnute u drugi plan kad su između njih ubačeni melodični solo dijelovi. Najnaglašeniji od svih elemenata u pjesmi je svakako skandirajući refren. Zbog solo dijelova i teških rifova na početku, ova će stvar postati među najdražima na albumu vjernim fanovima benda.  Ostatak albuma mi, moram priznati,  djeluje ponešto jednoličnije u odnosu na prvu polovicu albuma, no mislim da će se pjesme koje slijede najviše svidjeti pripadnicima stare škole. Primjerice kod „Misfit“ do dijela sa solom, prevladava struktura ritam gitare-dupla bas pedala, što će se posebno svidjeti starijim fanovima, a nakon soloa dolazi brutalniji dio gdje u prvi plan dolaze uobičajeno spuštene ritam gitare, a zatim opet novi solo te Schmierov glasni vokal. „The Demon Is God“ mi je zbog old school ritma i veće izražajnosti gitara i basa te nešto manje bubnjeva, uz „Devil’s Advocate“  među najkvalitetnijima na albumu, a kad tu pribrojimo izvrsne Mikeove solaže koje ju čine strukturno složenijom, onda ju možemo nazvati remek-djelom thrash metala pod utjecajima speeda.  „Church Of Disgust“ i „Destroyer Or Creator“ ritmički su nešto brže od svojih prethodnica i vraćaju nas u doba nekih starijih izdanja benda te također prezentiraju thrash metal zvuk 80-ih. Ponovo se javljaju stalne promjene tempa, dovodeći tako do postupnog ubrzavanja te kompleksni rifovi niskog registra, čija se dominacija prekida kompleksnim solažama. Posljednja „Sheep Of The Regime“ opet njeguje za bend tipičan obrazac koji podrazumijeva što žešće rifove i kompleksne ritmove, potpomognute glasnim vokalom i virtuoznim solom na kraju.  Dakako, pozornost treba obratiti i na lyricse koji će svakako osim glazbe koja vas odvodi u najbolje doba ovog žanra metala, još više povećati intenzitet prilikom slušanja, ali neću ništa pretjerano o njima govoriti da ne pokvarim slušanje i cjelokupni doživljaj. Postoji i posebno izdanje ovog albuma koje nudi i obradu legendarnog Dia „Stand Up And Shout“. Moram priznati da mi se obrada posebno svidjela jer iako je nešto bržeg tempa od originala, bend ju nije pretjerano požestio svojom inače razornom distorzijom, a Schmier je dokazao da ima glasa i da može pjevati i poluclean stilom. U svakom slučaju, album će se svidjeti svim poklonicima stare škole thrash metala i svi oni koji su bili malčice razočarani prethodnim albumom benda, definitivno bi trebali nabaviti „Day Of Reckoning“ jer se na njemu Destruction vraćaju svojim korijenima.

Popis pjesama:

The Price

Hate Is My Fuel

Armageddonizer

Devil’s Advocate

Day Of Reckoning

Sorcerer Of Black Magic

Misfit

The Demon Is God

Church Of Disgust

Destroyer Or Creator

Sheep Of The Regime

Stand Up And Shout (Dio cover) (bonus track)

Recenzija: Buna Bernarda Juretić