depeche mode- delta machineizdavač: Columbia records
datum izdavanja: 26.3.3013
žanr: electronic
ocjena: 6/10

Pioniri synthpopa i bend koji je udario temelje razvoju elektronike, Depeche Mode, nakon 33 godine postojanja dolaze s novim, trinaestim studijskim albumom naziva „Delta Machine“, koji je uistinu nešto sasvim drugo od svega što su Depeche Mode ikada napravili. Kao velikom fanu starog Depechea– onog iz 80-ih i 90-ih, sve što su napravili nakon „Ultre“ spada u b kategoriju, iz koje se DM očigledno neće maknuti.

Dečki su već u godinama, glazbeni pravac benda se s godinama mijenja, pogotovo nakon 30 godina uživanja slave na svjetskoj glazbenoj sceni. Sa životnim sazrijevanjem dolaze i drugačija interpretacija života, potreba za drugačijom tematikom tekstova, sklonost drugačijim zvukovima, no često i- ovo što se po mom mišljenju događa DM-u već više od desetljeća- istrošenost i manjak inspiracije.  Njihov novi uradak neka je čudnovata kompilacija minimalističkog elektra sa zvukovima nedavnih albuma, puna laganica koje u sebi nose usputnu slušljivost i ni sa čim ne pobuđuju one trnce, onu presretnost kod fanova, kao što su to činili sa valjda svim svojim albumima dok se nisu počeli utapati u bezidejnosti. Depeche Mode je uvijek bio jedan od onih bendova koji ste mogli prepoznati s novim singlom, makar ih niste možda aktivno slušali- bili su bend sa svojim, jedinstvenim, specifičnim, prepoznatljivim i nenadjebivim zvukom, s dva oprečna vokala- muževnim Daveovim koji je hitove već napisanim notama osuđene na mega uspjeh dodatno raspaljivao, i nježnijim Martinovim,  stvorenim za balade. Danas su i ti vokali uzeli jedan drugi smjer, jedan drugi stil pjevanja koji se prilagođava nekim modernim, popularnim vremenima gdje je zavijanje uzelo maha. Šteta.

No vratimo se na „Delta Machine“. Dečki su još u veljači izbacili „Heaven“, prvi singl za „Delta Machine“, koji premda nije u rangu nekadašnjih prvih singlova poput ,“People Are People“ sa Some Great Reward,  „Stripped“ s Black Celebrationa, „Personal Jesus“ s Violatora ili „It’s No Good“ s Ultre, ipak je jedna lijepa pjesma, vođena pianom. Uz to što je svjetla točka ovog albuma, i dalje je samo lijepa pjesma vođena pianom. Možda je najveća poslastica „Delta Machinea“ pjesma „Secret To The End“, koja nosi čisto lijep elektronski zvuk i izdvaja se od ostatka albuma. Na albumu se čuje da su dečki odlučili opet posegnuti za nekim svojim organskim zvukom, no naprosto ga nisu razvili u onoj punini kako su to nekada radili. Pažljivim slušanjem da se uočiti neke elemente slične onima s „Violatora“ i s izdanja ranih 80-ih, kao primjerice u pjesmi „Soothe My Soul“, no ipak prevladava taj moderni ritam uz prosječne melodije. Već je poznato da se Martin Gore bacio u DJ vode i ta je njegova ljubav prema drugačijim elektronskim pravcima od onih koje karekteriziraju DM izašla i na „Ssss“ izdanju koje je napravio s glavnim autorom prvog albuma Depeche Modea, „Speak&Spell“-a, Vinceom Clarkeom. Možda je najbolji primjer tog Martinovog zakretanja „My Little Universe“. Dečki su se također  upustili i u blues vode, dobar primjer za to je „Slow“, koja sama po sebi nije loša, no nije ni da oduzima dah.

Možda je najveći kiks ovog albuma Martinova izvedba na „The Child Inside“ koja je beskrajno dosadna, a tu bi negdje bila i pjesma koja otvara album „Welcome To My World“ jer pjevnom melodijom ubija volju na samom početku, iako je instrumentalni dio u biti prilično dobar. „Angel“ je neugodni faktor iznenađenja, pjesma koju naprosto ne mogu slušati i neću je ni anlaizirati. Nešto posve neviđeno i čudno je „Soft Touch/ Raw Nerve“. Tu se pjesmu teško igdje može svrstati, podsjeća na neku kombinaciju punka umotanog u teške elektro zvukove, nekako je isprazna i bezvezna.

Možda se neki neće složiti sa mnom i naravno da je sve stvar subjektivnog doživljaja, ali naprosto ne mogu pregrmiti da Depeche Mode koji su 20 godina stvarali čuda i to sa svakim albumom sve veća i bolja čuda, da su postali bend koji ostavlja dojam da radi glazbu tek toliko da je radi. Za razliku od prethodnog izdanja, koji je po mom mišljenju vrhunac izgubljenog Depechea, „Delta Machine“ je definitivno ponovni korak naprijed, no ipak, to je jako jako daleko od onoga što je Depeche Mode bio, kakvim se izgradio i što je označavao prvih 20 godina svoje karijere.

Popis pjesama:

01 Welcome to My World

02 Angel

03 Heaven

04 Secret to the End

05 My Little Universe

06 Slow

07 Broken

08 The Child Inside

09 Soft Touch/Raw Nerve

10 Should Be Higher

11 Alone

12 Soothe My Soul

13 Goodbye

Recenzija: Tamara Dujmović (tamara@venia-mag.net)