Izdavač: Warner Bros Recrods
Datum izlaska: 12.11.2012.
Ocjena: 8/10

 

Nakon genijalnog i na neki način povratničkog „Diamond Eyes“ Deftones izdaje novi album zvan „Koi No Yokan“. Ovaj sveukupno sedmi album u njihovoj karijeri izdan je pod okriljem izdavačke kuće Warner Bros. Records. Također ovo je sad već drugi album kojeg izdaju bez svojeg originalnog basista ( Chi Chenga ) koji se još uvijek oporavalja od teške automobilske nesreće (2008.)  zbog koje je završio u komi. Osim basista postava Deftonsa je ista od samog početka te se ona sastoji od: Chino Moreno (vokal), Stephen Carpenter (gitara), Frank Delgado (samplovi i klavijature), Abe Cunningham (bubnjevi) te Sergio Vega (bas). Stil njihove muzike najčešće se opisuje kao alternativni metal ili alternativni rock pošto ga je teško definirati uzme li se u obzir da uzimaju elemente iz većeg broja muzičkih smjerova. No ako zanemarimo te klasifikacije zapravo imamo bend s posebnim zvukom na sceni koji ne zvuči kao ništa što se danas može čuti te upravo zbog toga Deftones imaju velik broj fanova diljem svijeta.

„Koi No Yokan“ strogo gledano zapravo ne donosi ništa novo ili neki strašan iskorirak u dosadašnjem zvuku. On je još uvijek iznimno prepoznatljiv isto kao i Morenov vokal te sam zapravo na neki način znao što mogu očekivati od ovog izdanja. Moja očekivanja su bila opravdana odmah prvim pjesmama „Swerve City“ te „Romantic Dreams“ koje zvuče odlično, Morenov vokal savršeno upotpounjuje pjesme što je i za očekivati te sve u svemu jedno iznimno dobar uvod. Najbolja stvar albuma koja je ujedno bila i izdana kao single (možda baš iz tog razloga) jest „Leathers“. Možda iz razloga što podsjeća na njihove ranije stvari, ali s nešto modernijim zvukom ili opet iz nekog drugog razloga, vjerojatno će svako najbolje prosuditi za sebe. To se vjerojatno najbolje čuje u sljedećoj pjesmi „Polterheist“  koja je mješavina starog zvuka sa novim zvukom Deftonesa te zvuči prilično dobro. „Entombed“ je pjesma koja unosi lagani presjek u albumu svojim laganijim tempom, stvara neko posebno čak bi se izrazio romantično ozračje te ima iznimno dobar refren. „Graphic  Nature“ na neki način razvija zvuk prijašnje pjesme, zvuči dobro te sam ju na neki način doživio kao uvod u „Tempest“, stvar za koju mogu reći da mi je apsolutni favorit uz naravno „Leathers“. Ako izuzmem uvodni riff i ritam koji se može čuti i tokom ostatka pjesme, a koji mi ni nakon par slušanja nikako nije sjeo „Gauze“  moram ubrojiti kao prvu pjesmu koja nije ostavila nikakav posebni dojam na meni što ne znači nužno da je pjesma loša, već je u usporedi s ostatkom albuma prosječna. No „Rosemary“ opet popravlja dojam čisto iz razlog jer pjesma zvuči zanimljivo, a razlog tome su vrlo vjerojatno efekti i riffovi koji su mi iz nekog razloga ostali u pamćenju nakon nekoliko slušanja. Lagani tempo koji se nastavlja na kraj prijašnje pjesme polako će se razviti u predzadnju stvar s albuma „Goon Squad“ koja će uz pjesmu „What Happened To You?“ za koju moram samo nakratko spomenuti da iako je zadnja na albumu zvuči izvrsno, polako završiti naše putovanje kroz „Koi No Yokan“. Za kraj valja reći samo da je ovo definitvno dostojan nasljednik „Diamond Eyes-a“ te smatram da fanove Deftonesa ovaj album sigurno neće razočarati.

 

Popis pjesama:

  1. Swerve City
  2. Romantic Dreams
  3. Leathers
  4. Polterheist
  5. Entombed
  6. Graphic Nature
  7. Tempest
  8. Gauze
  9. Rosemary
  10. Goon Squad
  11. What Happened To You?

 

Recenzija: Krešimir Kliček