(Rhino, 2012)

žanr: blues rock, soft rock

7/10

Chris Rea je u biti pravi pravcati old school blueser i gitarista koliko god ga većina mainstream publike najviše poznaje po ljetnim, romantičnim, zimskim, ugođajnim itd. pjesmama koje su bez daljnjeg sve neki evergreeni, odonsno pjesme koje smo slušali u nekoj određenoj situaciji i koje nikad nećemo zaboraviti.

No sve to se desilo nakon što je Rea objavio mislim čak prva tri studijska albuma (od tamo neke daleke 1979.) koji su uglavnom, danas kada ih opet slušam nevjerojatno svježi , onako pravoblueserski ali s onim Reinim “daškom” nešto drugačijeg, svježijeg, popističkog zvuka kojeg je kasnije i “patentirao”  u gore spomenutim pjesmama, samo što tada više nije izvodio niti rock a kamoli blues.

No njegova velika ljubav, točnije opsesija gitarama nikad nije prestala, te je nakon velikog komercijalnog uspjeha Rea i dalje radio na blues i gitarskim projektima,  no ovaj put se sa mnogo žešćim rock zvukom vratio na stare staze i to 1989. s njegovim zasigurno najboljim albumom (i naslovnom pjesmom) “The Road to Hell”. Nakon toga albuma stresla ga je teška bolest (rak) s kojom se dugo borio (i još se), jedva preživio , ali i rekapitulirao (prema vlastitim riječima)  karijeru i ono što je radio, te shvatio da se treba vratiti korijenima – bluesu.  I opet – gitarama od kojih ionako nikad nije otišao.

No između borbe za život i vlastitog preispitivanja napravio je ponovo dobar album, nastavak “The Road to Hell Part 2″, ali koji ga nije uspio ustoličiti na staru slavu. Nit ju je on tražio. Ovo posljednje znači da je malo zabrazdio u vlastitoj opsesiji, pa je tako nekoliko sljedećih projekata i albuma radio veličajući gitare a samim time i dosta nekomercijalne, plošne i generalno ne previše inventivne i zanimljive albume. Za šire mase dakako.

Ovaj ” Santo Spirito Blues ” album je nešto manje “problematičan” u tom smislu, definitivno je “lakši” uz nekoliko prijemčljivijih tema:  boogiem rock bluesom, a la Dire Straits zvukom (na tragu njihova klasika “Sultans of swing”) itd. i album lako ulazi u uho, ali lako i izlazi jer smo sve to već od Ree čuli davno ranije.

No bez obzira na to, “Santo Spirito Blues” je (naravno) skroz naskroz blues album ali uronjen u neka istraživanja u kojima je Rea posve zaboravio na svoj krasni, opuštajući vokal i nije mu dao da “prodiše” , zabljesne, što je velika šteta jer bi s tim album bio za klasu bolji.

No ovaj album, dobar kakav jest – ima još jednu boljku: Rein blues znači da je to više blues u smislu glazbenih strukturalnih shema, orjentiran na poniranje u mogućnosti sviranja gitrare a daleko daleko manje je to – iskonski blues. Čak su njegova prva dva albuma inventivnija i još dan danas svježija od ovog njegovog nanovijeg uratka.

Bez  obzira na srečeno, Chris Rea je netko koga treba poslušati, pa makar to bilo jednokratno album-slušanje ili odlazak na koncert.  Ne biste očekivali ali ove je godine u Zagrebu totalno rasturio prije svega žestokim blues rockom nimalo sličnim onom kako ga znamo. I ponovo dokazao da je daleko potcjenjen gitarista.

 

Popis pjesama:

01 – Dancing My Blues Away *

02 – Rock And Roll Tonight

03 – Never Tie Me Down

04 – The Chance Of Love *

05 – The Last Open Road *

06 – Electric Guitar

07 – Money

08 – The Way She Moves

09 – Dance With Me All Night Long

10 – Think Like A Woman

11 – You Got Lucky

12 – Lose My Heart In You

13 – I Will Go On

 

Recenzija: Anastazija Vržina, anastazija@venia-mag.net

Recenzija je originalno napisana za www.soundguardian.com.