Izdavač: Seasons Of Mist

Datum izlaska: 18. 5. 2012.

Žanr: symphonic black metal

Ocjena: 7/10

Nekolicini bendova koji uspješno spajaju žestinu, atmosferičnost i mistiku black metala sa simfonijskim aranžmanima pripada i nizozemski Carach Angren. Osobno smatram da su uz Septic Flesh i Vesaniu jedini na sceni koji to najuspješnije rade, a budući da imam osjećaj da hrvatski fanovi nisu upoznati s radom ovog benda, reći ću ponešto prije same recenzije  novog albuma o počecima benda i dosadašnjim izdanjima. Symphonic black metal virtuozi Carach Angren nastali su 2003. u Landgraafu, pokrajina Limburg. S prva dva albuma, od kojih se najviše ističe kvalitetom prvi „Lammendam“ iz 2008.  i zatim „Death Came Through A Phantom Ship“ iz 2010. odmah su počeli privlačiti fanove i polako postajali cijenjeni kod publike koja voli atmosferu kakvu stvaraju njihovi tekstovi. Radi se naime o konceptualnim albumima koji obrađuju nadnaravnu tematiku, ni manje ni više nego – duhove. Bend je prije toga objavio još dva EP-ja „The Chase Vault Tragedy“ (2004.) i „Ethereal Veiled Existence“ (2005.) i. Tako je polako ove godine došlo vrijeme za još jedno izdanje koje će vas podsjećati  na stare trilere, horor klasike, romane o nadnaravnom ili pak kratke horor priče, „Where The Corpses Sink Forever“. Nakon jezivog intra „An Ominous Recording“ s monologom kao iz nekog najmračnijeg i najnapetijeg trilera, polako nas brza dionica gudača uvodi u novu jezu na Lingering In an Imprint Haunting“ i počinju dominirati tipični black vokali.  No, za razliku od mnogih black metal pjevača, Dennis “Seregor” ima vokal koji posjeduje dikciju na zavidnoj razini pa tako s užitkom možemo pratiti svaki stih ne samo čitajući tekst nego i razumijući njegove izražajne screamove. Sljedeća „Bitte Tötet Mich“ je nevjerojatno uspješan spoj simfonijskih aranžmana i black metal brzine koja proizlazi iz isprekidanih akorada i nevjerojatno preciznih upada duple bas pedale. Ovu pjesmu preporučam svim fanovima starijeg blacka jer ima dosta old-school utjecaja u njoj, ali mislim da će se svima koji se nisu prije susreli ni sa čim sličnim jako svidjeti orkestralna podloga koja nije pretjerana. „The Funerary Dirge of a Violinist“ mi je što se tiče kombinacije gudača i duple bas pedale koja je u današnje vrijeme malo kome zamisliva najdraža. Gitare su iako snažne, nekako doživljavane kao baza koja se podrazumijeva i ne pridaje im se posebna važnost u pjesmi jer uz neobuzdanost primjerice violine i duple bas pedale zaboravite na sve ostalo. Zanimljiv je i jedan kontrast u sredini pjesme sa spontanim klavijaturskim dijelom koji je potpuna suprotnost cijeloj strukturi pjesme. „Sir John“ s možda najdubljim vokalima i nevjerojatnim crescendom orkestra na mnogo mjesta, mnogima bi se mogla činiti kao soundtrack za neki suvremeni ghost movie.  Od ostatka albuma još bih svakako preporučila „General Nightmare“ koja zbog nevjerojatno horor i „spooky“ teksta postaje neodoljiva ljubiteljima svega što ne pripada rutini niti jednoličnosti ovog svijeta. Prema složenosti orkestracije, polifoniji i jezivosti teksta ne zaostaje niti posljednja, najduža na albumu „These Fields are Lurking (Seven Pairs of Demon Eyes)“ koja će vam se dok uz glazbu pratite radnju teksta doimati poput horor kratke priče koju čitate u jednom dahu. Kraj s klavijaturskom dionicom i zastrašujućim disonantnim orkestralnim dijelom ostavlja posebno beznadan dojam i onda se kao fan trilera kao filmskog i književnog žanra sjetim da u dobrom trileru (zanemarimo ono što se danas snima i piše većinom) nikad nemate „happy enda“, pa tako i posljednji taktovi ove pjesme stvaraju jednu prazninu i beznađe. „Where The Corpses Sink Forever“ mogu opisati s pet riječi; jeziv, napet, intrigantan, teatralan, melodičan. Svakako preporučam svim fanovima gore navedenih bendova, ali mislim da će izričaj ovog benda osvojiti i old-school black metalce, kao i one koji misle da su Dimmu Borgir jedini koji mogu napraviti nešto sa simfonijskim aranžmanima. E, na sreću, nisu jedini i smatram da je odlično da se sve više bendova odlučuje na ovako kompleksne glazbene fuzije, koje zahtijevaju nevjerojatnu preciznost, ali i smisao za estetiku. Bend dokazuje da black metal nisu samo corpse paint, okovi i koža, nego da se treba potruditi s nečim originalnijim i rjeđim da bi se zadovoljilo i zainteresiralo fanove ionako nafilane danas samo MTV-jem, ponešto radijem i ničim drugim. „Where The Corpses Sink Forever“ zaslužuje visoku ocjenu i parira apsolutno po kvaliteti meni zasad ipak najdražem „Lammendamu“. Svakako ga nabavite i uživajte u novoj i bogatijoj dimenziji black metala.

Popis pjesama:

1. An Ominous Recording 01:58
2. Lingering In an Imprint Haunting 05:17
3. Bitte Tötet Mich 05:03
4. The Funerary Dirge of a Violinist 08:04
5. Sir John 04:27
6. Spectral Infantry Battalions 02:04
7. General Nightmare 04:19
8. Little Hector What Have You Done? 04:55
9. These Fields are Lurking (Seven Pairs of Demon Eyes) 07:15

Recenzija: Buna Bernarda Juretić