(Columbia, 2012)

žanr:  rock, rock’n’roll

7/10

Valjda najiščekivanije diskografsko ostvarenje ove godine, makar pomalo neočekivano brzo (za Springsteena) složeno, snimljeno i izdano –  je konačno pred nama. Poznat po tome da kao prefekcionista dugo „gnjavi“ svoja izdanja, samo je u tri navrata (plus ovo) stvari pomalo „zbrzao“. Čini mi se da to nekako njemu ide na parove-razbroj po krajnjem efektu. „Nebraska“ je bila remek djelo,  „Human Touch/Lucky Town“ flop u usporedbi s „Nebraskom“,  „Seeger Session’s“  je opet bila jedno sjajno napravljeno izdanje (iako ja nikako ne volim tu njegovu folk fazu), a sada „Wrecking Ball“ …

Da ne biste pogrešno shvatili išta od onoga što u ovom tekstu slijedi, moram prvo reći nešto posve osobno. Strašno pojednostavljeno i vrlo alegorijski rečeno, meni je Šefova glazba tamo neke 1983.-1985.„spasila život“, pomogla mi da sama u sebi posložim neke životne stvari – tako da imam neku osobnu platonsku frekvenciju sa Springsteenom i držim se statusa vječnog štovatelja kada je on u pitanju.  Kao vjerojatno i tisuće drugih ljudi posvuda po svijetu.

No to istovremeno ne znači da Springsteenovu glazbu ne mogu sagledati sa svih strana, baš obratno, ne činim ništa kao standardni fan jer ja nikada od njega ništa ne očekujem – sebi ostavljam open mind pa što nam Springsteen donese novo to uzmem i prevrtim sa svih strana. Mišljenja sam da je to i jedino ispravno učiniti kada je u pitanju Springsteen.

Ono što je mene zadnjih desetak godina (nakon „Seeger“ faze) nešto malo ohladilo od Springsteenovog opusa je to da se  glazbeno (melodijski) Springsteen ne miče u pravilu nikamo. Kod Springsteena je glazbena podloga i stil u kojima se kreće u široj paleti rock’n’rolla i njegovih bližih derivata, folka i countrya, uz pokoji mrvičak nečeg drugog – iber predvidljiv, pa su same konotacije uz „Wrecking Ball“ da je ovo eksperimentalan album – smiješne, tko god da ih je izmislio.  Nitko nije savršen niti pa tako niti Springsteen, ali to samo dodaje šarm konkretno ovom albumu. Koliko god to čudno zvučalo – jer je album izuzetno seriozan i socijalno vrlo osviješten i bitan – istovremeno je simpatično i oduševljavajuće kako nekog  njegovog kalibra upikne onaj žar i euforija stvaranja za neki viši cilj i podredi sve tom cilju.

U ovom slučaju, cilju odnosno lirici  je posve podredio glazbenu podlogu. Koja je usput rečeno, kao i sve o čemu Springsteen na ovom albumu pjeva i što ga žulja, autentični američki folk/country, neki derivat tj. nastavak „Seeger Sessions’a“ s tom razlikom što su ovo Springsteenove pjesme, no glazbene podloge tj. melodije nisu na toj razini.

Melodije su tu samo da budu okvir porukama i da ih se prenese a nikako nisu sama poruka. Naime, na albumu ćete naći barem dva para maltene istih melodija.

Jedine pjesme koje glazbeno odskaču:  „You’ve got it“  koja najviše liči na Springsteenovu dobru glazbenu r’n’r fazu s potencijalim singlo ili live hitom, ali koja ipak ukupno i nije baš neki spektakl, te „Rocky Ground“ koja se dosta uklapa u fazu „The Rivera“ ali s jedinim inventivnim glazbeno-vokalnim elementom na albumu, repanjem i repetitivnim ženski back vokalima, no po mome ne s baš pretjerano uspješnim rezultatom.

No ako pričamo o porukama (Springsteenova podrška pokretu „Occupy Wall Street“,  razočarenje aktualnom američkom gospodarskom i socijalnom politikom, gdje između redaka čitam i razočaranje a koje Šef ne želi javno priznati – Obaminim kabinetom – točnije pokušava ga opravdati iako me nije uvjerio da i sam u to vjeruje) – i u tom kontekstu album zaslužuje vrlo visoke ocjene.

Poruke su, iako sasvim proameričke,  svevremenske i globalne. Malo je vjerojatno da će prije svega radničkoj klasi u svijetu smetati što je toliko lokalizirao teme na albumu. S druge strane, ista ova činjenica može i udaljiti neki dio publike od ovog albuma. Zasigurno će se naći i dosta njegove publike kojoj je mračna i (možda) bezizlazna svakodnevica u stvarnom životu preteška da bi „Wrecking Ball“ ostao duže u njihovim playerima. Tamo gdje bismo turobne poruke željeli malo ublažiti, tražimo još jedan elemenat – melodiju, a koja je generalno zanemarena na ovom albumu.

Ono što je Springsteen zamislio učiniti, dakle reći kroz pjesme to je i učinio i to je na razini  desetke.  Ako nikada do sada, s „Wrecking Ball“ Springsteen je svjesno ili nesvjesno došao u onu fazu koju je davnih godina, poslije „Born to Runa“,  priželjkivala uprava njegove diskografske kuće i njegov bivši manager Mike Appel– postati svojevrsna kopija Boba Dylana. Propovjednik-kantautor.  Da ne poznajete Springsteen ili da ne znate da na ovom albumu ima uza sebe E-Street Band, ovaj album vam to niti ne bi otkrio. Nije u pitanju da li je E-Street Band minimaliziran u svom udjelu na „Wrecking Ball“, ali su čujne neminovne  razlike koje su nastale odlaskom Danny Federicija i Clarencea Clemonsa, no mislim da čak niti to nije bio pravi razlog zašto E- Street Band ovdje igra posve sporednu ulogu: glavni razlog su već otprije spomenute poruke i fokus koji je isključiv na liriku, ostalo je samo pakiranje.

Da je ovaj album napravio itko drugi osim Brucea Springsteena bio bi proglašen „novim Mesijom“,  a album dobio visoke ocjene (i od mene).

No, problem nastaje kada znaš da je ovo Šefov album. Ne može se njegov album poslušati, a  zanemariti sve ostalo što je u karijeri napravio. Izvođači koji su svojim inpresivnim karijerama i respektabilnim i nadasve vrijednim opusima za svekoliku glazbenu povijest zadužili čovječanstvo  – eh, oni su sami sebi podigli ljestvicu jako, jako, jako visoko: koju najčešće samo oni mogu opet postići uz povremeni „upad“ novih lica. A čak i postići, a kamoli dostići baš svaki put svoju razinu je prokleto teško.

Ne nakon „Promise“ albuma. Bez obzira što i „Promise“ moramo dati u pravi vremenski kontekst, da su to pjesme iz davnina Springsteenove karijere – no sam si je kriv što ih je  izdao tek nedavno (hvalabogu).

Manjka mi glazbe, manjka mi melodije. Manjka mi onih (više) svijetlih trenutaka koji će mi dati nadu da nije sve tako bezizlazno.

Popis pjesama:

01 – We Take Care Of Our Own

02 – Easy Money

03 – Shackled And Drawn

04 – Jack Of All Trades *

05 – Death To My Hometown *

06 – This Depression *

07 – Wrecking Ball

08 – You’ve Got It

09 – Rocky Ground

10 – Land Of Hope And Dreams*

11 – We Are  Alive

Recenzija:  Anastazija Vržina, anastazija@venia-mag.net

Recenzija je originalno napisana za www.soundguardian.com.