Bruce_Springsteen_High_HopesLabel: Columbia
Objavljeno: 14 siječanj 2014
Žanr: rock, rock’n’roll, country-rock
Ocjena: 9/10

Kada sam pisala o prethodnom Springsteenovom albumu “Wrecking Ball” izrazila sam žaljenje da sjajnu, nadahnutu poetiku odnosno tekstove nikako nije pratila barem jednakovrijedna muzička podloga – razlika među njima je bila toliko vidljiva da albumu uz najbolju moguću volju nisam mogla dati više od sedmice Ipak, većina svjetske kritike a i Bossovi fanovi uvrstili su ga među njegove naj albume, barem naj u novijoj fazi Springsteenove karijere, ali doista taj album nije zaslužio baš tako visoko mjesto. Gledajući glazbeno, ne lirički, on je bio glazbeno recikliranje i skup ne pretjerano kvalitetne glazbene podloge, a sasvim sigurno ne može se uvrstiti u glazbenu povijest. Socijalno-politički maksimalno pozivitno anagžiran da – no o tom potom.

Bilo bi nategnuto reći će da “High Hopes” pridonijeti glazbenoj povijesti, također. On jest, ali i nije pravi, originalni studio album – ali Springsteenu sasvim sigurno čini uslugu u sakupljanju odličnih albuma. Sve što je nedostajalo na “Wrecking Ballu” – toga ima na ovom albumu, a ni tekstovi nisu nikako za potcijeniti iako nemaju snagu energičnosti, buntovništva i stava kao na “Wrecking Ballu”. Neke od pjesama na ovom albumu nisu Springsteenove, neke su stare snimke koje nikad prije nisu bile objavljene, a neke su stare pjesme koje odavno znamo i volimo – znači li to da su automatski manje vrijedne, manje izražajne ili manje snažne? Nikako.
“High Hopes” ima jednu jedinu manu: mrvu je neisbalansiran bilo u smislu sadržajnosti, glazbene cjeline ili ideje, čak malo u kvaliteti nekih pjesama – ali, zar je to zaista jedina mjerna točka za neki album? Mislim da ne.

Veliki umjetnici su nas naviknuli da gotovo uvijek daju najbolje ili barem visoku kvalitetu i to u principu, originalnog materijala. Onog trena kada saznamo da je netko napravio album sastavljen od “neobjavljenih snimaka” (prevedeno: smeće koje je ostalo od prethodnih albuma), “covera” (prevedeno: nije bilo ideje), skloni smo odmah prejudicirati rezultate na negativu bez da smo materijal zaista i poslušali (i čuli). Ovo mi se čini da se baš događa sa Springsteenovim albumom: miješanih recenzija, mnogi jednostavno ne mogu progutati činjenicu da Springsteen može objaviti odličan album iako nije sve originalno njegovo (“kako to može biti?”), nije posve novo – nije napisano specijalno za ovaj album.
Naravno da bilo čiji album može biti sjajan i kada je miks pjesama, ukoliko nam donosi nešto novo, inovativno, svježe i ekspresivno, ili jednostavno drugačije. Drugačije gledanje na glazbu koju već znamo. “High hopes” donosi većinu rečenoga. Skoro većina pjesama šokantno podsjeća na neke od Springsteenovih najboljih i najvećih (tenajrazličitijih!) dana karijere, naročito na one iz 80.tih – sve umotano u posve novi papir: nov, svjež i poseban pristup glazbenoj podlozi Springsteenovin pričama, album je uistinu sjajan.
Kako priča kaže, zaćeće ovog albuma bilo je pomalo neplanirano, a sasvim sigurno utjecano pomalo neočekivanim spletnom okolnosti. Izvjesno je da svega ovoga ne bi bilo da nema jokera – osobe koja se tu našla posve neočekivano (i za Springsteena i za nas), osobe toliko talentirane i respektirane da je i sam Springsteen želio prije svega suradnju a ne svoje tradicionalno isfuravanje ideja do perfekcionizma.

Joker igrač se zove Tom Morello iz Rage Against The Machine. Kada je Springsteenov management bukirao australski dio turneje Wrecking Ball 2013, datumi su bili u koliziji sa Steven van Zandtovim glumačkim angažmanima, pa je Springsteen potražio privremenu zamjenu za svoju legendarnu desnu ruku. Morello je bio više nego spreman da uskoči u svakom pogledu, a slušajući “High Hopes” definitivno je to ispao “brak iz snova”.

Obojica su se toliko zaokupirali zajedničkom suradnjom i svirkom na pozornici da su to automatski prenijeli i van nje, tijekom turneje svirajući i komponirajući neprekidno, prerađujući stare pjesme i stare snimke na kojima su svirali pokojni The Big Man, Clarence Clemons na saksofonu, te Danny Federici na klavijaturama (obojica nekdašnjih legendarnih članova E-Street Banda), te reinterpretirajući nečije tuđe pjesme – sve ukupno dobili smo sat odlične glazbe.
Morellovo fantastično sviračko umijeće, inovativno, razbijajuće jednostavno donosi posve drugačiji zvuk i sviranje gitare od standardnog Springsteenovog zvuka – to je donijelo tu prevagu i razliku.

Tri cover pjesme uključujući i naslovnu albuma uopće se ne čine kao da nisu Bossove, on ih je jednostavno prisvojio.

Stare legendarne pjesme “American Skin (41 Shots)” i “The Ghost of Tom Joad” su neodoljive u novom ruhu. Plus Morello naprosto ubija solažama i iznimnim sviranjem gitare, pogađajući točno, britko i emocionalno u žicu. Volim obje pjesme i otprije u svim mogućim verzijama, a u novim verzijama ih samo volim još više.
Nove pjesme uglavnom spomenutima komplimetiraju: “Heaven’s Wall” i “Frankie Fell in Love” izgledaju kao da su ispale s “The Rivera”, “This is Your Sword” je prava irska folk pjesma a “The Wall” je neke vrste tributa remek-djelu “Nebraska”.

Dovoljno rečeno?

Popis pjesama:

1. High Hopes (cover pjesma Tima Scotta McConnella)
2. Harry’s Place
3. American Skin (41 Shots)
4. Just Like Fire Would (cover pjesma benda The Saints’)
5. Down in the Hole
6. Heaven’s Wall
7. Frankie Fell in Love
8. This is Your Sword
9. Hunter of Invisible Game
10. The Ghost of Tom Joad
11. The Wall
12. Dream Baby Dream (cover pjesma benda Suicide)

Recenzija: Anastazija Vržina, anastazija@venia-mag.net