(Merge, 2012)

žanr: alternative pop/rock

7/10

Poprilično sam sigurna da nove generacije, koje bi odslušale bilo što od Bob Moulda, ili nekog od njegovih bendova, Husker Du i Sugar, ne bi shvatile kakv je on bio pionir glazbe u svoje doba kasnih 80.-tih i 90.-tih niti koliko je zapravo staza utabao, odnosno postavio nove smjernice u rock’n’rollu. I koji su utjecaj on i njegovi bendovi imali na brojne kasnije vrlo važne izvođače, počevši od Nirvane, Foo Fightersa i Green Daya…

Nije da njefgova glazba danas nema tu istu snagu – više je to pitanje onog vječnog: “što je bilo prije, kokoš ili jaje?” što će zbuniti nove naraštaje. Samim time album “Silver Age” možda neće imati toliku privlačnosti ili prijemčljivost. Mould je definitivno imao više utjecaja i bio poznatiji na rock sceni u Americi nego u Europi. Odnosno prvo Husker Du, naime istodobnici tog benda – legendarni R.E.M. su ostavili daleko većeg traga na svjetsku punk-rock scenu i promijenili mnoge stvari u rock’n’rollu, te postali planetarno poplarni za razliku od Huskera koji je ostao kultni bend.

I ja sam bila više upoznata sa Mouldovim bendovima nego njim samim, iako je to ispala poprilično ista stvar. No nakon što sam pročitala jednom negdje kako je Bob Mould idol Davea Grohla (Nirvana, Foo Fighters) – tada sam zaista pomislila da sam nedopustivo neinformirana. No, mini-istragu koju sam sama provela ove godine razgovarajući s ljudima na različitim koncertima pokazala je da šira javnost nema pojma tko je Bob Mould, što nikako ne biste očekivali s obzirom na reputaciju koju čovjek ima među kolegama (bitnim) glazbenicima, ali je zato meni laknulo u duši…

Možete se vratiti i preslušavti materijal njegovog ‘post-hardcore punk’ benda Husker Du, ili kratko živućeg “popističkijeg rocka” Sugara uključujući bitan album “Copper Blue” (koji usput budi rečeno, ove godine obilježava dvadesetogodišnjicu izdavanja), ili materijala njegove rane solo karijere – desit će vam se otprilike isto: vjerojatno ćete reći: “ovo jako zvuči poput Foo Fightersa/ Green Daya”, i – nećete biti u krivu. Jedino što je postavka u biti posve obratna.

Ovisno o tome iz kojeg od spomenutih uglova odslušate ovaj album tako ćete albumu i dati neku finalnu ocjenu i imati svoje mišljenje o njemu: može vam se sviđati, ali biste ga mogli ubro zaboraviti “jer ste već sve to negdje čuli” ili ćete mu dati više pažnju (u moru izdanja), ali koju i zaslužuju i tretirati ga s mnogo više respekta.

Imam običaj raditi neku pripremu prije negoli napišem neku recenziju – najčešće po nekom svom uvnutom kaotičnom sistemu: ali koji daje recenzentu nekad i objektivniji kut gledanja na izdanje, a često zanimljiviju perspektivu s koje onda ocjenjuje – daje mi onaj neophodno potrebni stvarni timeline: kamo zaista neki materijal od starih, utjecajnih ili velikih imena glazbe pripadne – da li prati tijek vremena? U jednoj sam playlisti preslušavala “Copper Blue”, Bob Mouldov solo album i Husker Du-ov “Zen Arcade”, i moram vam reći da oni svi zvuče prokleto slično, zajedno s novim “Silver Ageom”. Nema nita niti loše niti problematično u tome – čovjek jedino radi ono št radi najbolje, ali zaista bih voljela da u svim novim izdanjima (bilo kojeg iozvođača) slušam manje repeticija  samih sebe ili nečega (pjesme, tekstova, ritmova, dinamičnosti, stila, riffova, što god), tako da neki album mogu i staviti na policu vremena kome pripada, ili da to bukvalnije izrečem: ” dajte da vidimo neki napredak u nekom segmentu”.

“Silver Age” je usprkos spomenutome jako dobar album, bolji nego što će to biti Green Day-va trilogija, ili barem kao što to nije  ”¡Uno!” (iako je kolegica dala albumu visoku ocjenu, no čitajte dalje, shvatit ćete poantu usprkost različitim ocjenama za ova dva albuma) – u stvari je baš super što su oba ova albuma izašla istovremeno tako da možete jasno vidjeti što je tu original ili tko je tu preteča žanra i kako se to radi bolje, iako ne nužno popularnije.

Ovaj album sadrži nekoliko sjajnih, nabrijanih pjesma: “Star Machine”, “The Descent” i “Keep Believing”.  AKo ovaj allbum ima neki nedostatak ond aje to po meni najviše upravo ono što je Mouldu trademark – Mouldov nazalni, jednolični vokal koji samo tu i tamo prebaci u nižu ili višu brzinu, ali zato to sve kompenzira s onim čime se i proslavio, pokazujući ponovo zašto je on jedan od najutjecajnijih gitarista u rocku – kombinirajući ubitačne ritmove, distorzirane eskapade i luđačke solaže….

Pokušavam si zamisliti kakav bi ovo album bio da ga otpjeva netko tko ima raznovrsniju vokalnu interpretaciju i više mogućnosti u prebacivanju vokalnih laga.

Popis pjesama:

1  Star Machine
2  Silver Age
3  The Descent
4  Briefest Moment
5  Steam of Hercules
6  Fugue State
7  Round the City Square
8  Angels Rearrange
9  Keep Believing
10   First Time Joy

Recenzija: Anastazija Vrzina,  anastazija@venia-mag.net