(Frenchkiss, 2012)

žanr:  indie rock, post-punk

7/10

Dosta je vremena prošlo od posljednjeg Bloc party albuma („Intimacy“), koji je bio njihov treći. Što je jedan od razloga otkuda naziv “Four” (četiri). Četiri (!!) godine  duga pauza koja nije izgledala da će uopće ikad biti prekinuta  ipak je donijela bendu budućnost. Otpuštanje a zatim ponovno angažiranje glavnog pjevača benda,  Kele Okerekea je bio vjerojatno najpametniji potez (ponovno angažiranje) koji je bend napravio da bi se uopće “vratio” i reanimirao karijeru koje je ne baš tako davno donijela značajan doprinos post-punk glazbi. Ponovno s brojkom četiri – toliko originalnih članova se opet sastalo da naprave “Four“ album koji ne može parirati njihovom debiju “Silent Alarm”, možda čak niti drugom albumu – no napravili su album koji priča svoju vlastitu priču. I potvrđuje da od Bloc Partya još nisu čuli posljednju.

„Four“ je zanimljiv album. Ima dubinu, malo je uvrnut na svoj način, zbrkan i hrabar u isto vrijeme i radi istih razloga: BP su napravili onaj extra korak u stvaranju glazbe, prešli u druge glazbene teritorijalne vode koje se rastežu od bluesa, preko  trash metala i čistih pop melodija … Netko će reći ovo nije pravi Bloc Party i ovakve pjesme nemaju što tražiti na njihovom albumu. Drugi će reći da je ovo novi, stariji, iskusniji i hrabriji Bloc Party, koji ima nešto novo za reći. Ja spadam u ove druge. Iako nije sve tako dobro i prezentirano: neke su pjesme tu samo da posluže kao most za one druge, jače  – no sve u svemu ovo je u cjelini gledano jako dobar album iako ćete ga ispočetka teško prožvakati . No ovaj album ima onu karakteristiku da se lijepi za vas postepeno. Pjesme koje se vam u početku čine poprilično bezveze („3×3“, „Team A“ pa čak i „V.A.L.I.S.“) uskoro se iskristaliziraju kao kičma albuma.

Nekada su Bloc paty podsjećali na Radiohad (u njihovoj fazi  “OK Computer“), koriseći sinteve   – ta su vremena sada daleko iza njih, barem daleko od ovog albuma. Nećete čuti sinteve, barem ne u značajnijim dionicama – sve je to sirovi pravi, dobro odsvirani instrument, u kojima se posebno ističu gitare – pa je tako prava zvijezda ovog albuma Russell Lissack, koji proizvodi takve frenetične solor fiffove u mnogim pjesmama: naprimjer ,  u „3×3“ je otpustio divlju zvijer, u „Coliseum“ je blues notu spustio na razinu bijesa u  blues metalu  (?!), ukratko učinio je velik broj pjesama malim ručnim bombama spremnima na detoniranje. No nije sve super: ritam sekcija ništ ane čini da bi se imalo istakla, ona je tu kao klasični “sljedbenik”.  Okereke možda (to je za raspravu) nije u najboljem izdanju, ali što god da radi radi dobro – dovoljno da može ostaviti jak dojam. Naročito u “luđačkom” operetnom dijelu pjevanja na „3×3“, gdje je svojim snažnim glasom udaje rezultati po kojemu ćet eih ili voljeti ili ne. Što je dobro.

Ne možete ostati indiferentni  o albumu „Four“  i novom Bloc Partyu, a niti nećete.  Bilo da ih volite ili mrzite, dečkima ne možemo odreći da zvuče kao da su zaista uživali radeći “Four”, koji zvuči kao da je rađen s dosta razmišljanja , a to i jest najbolji dio albuma „Four“.

 

Popis pjesama:

1. So He Begins to Lie

2. 3×3

3. Octopus

4. Real Talk

5. Kettling

6. Day Four

7. Coliseum

8. V.A.L.I.S.

9. Team A

10. Truth

11. The Healing

12.  We Are Not Good People

 

Recenzija: Anastazija Vrzina,  anastazija@venia-mag.net