Nuclear Blast, 2012.

 

70/100

 

Kontroverzni se bend njujorške hardcore scene vratio s novim, ne više toliko hardcore materijalom. Legendarni Biohazard u proteklih je godinu dana naišao na mnoge probleme zbog kojih se do zadnjeg zapravo i nije znalo hoće li se dugoočekivani album „Reborn In Defiance“ uopće naći na tržištu. Stvari su se činile prilično idealne, sve dok glavna ličnost grupe, pjevač Evan Seinfeld nije napustio istu. Zbog uspješne karijere, koja traje više od dvadeset godina i iskustva koje su njome stekli, odlučili su krenuti dalje u svojim namjerama. Seinfeld se u međuvremenu pridužio losanđeleskoj grupi Attika7.
Česte promjene postave nisu donijele pretjeranu promjenu zvuka, no „Reborn In Defiance“ donosi nam zreliju verziju bruklinških velikana koja sav dosadašnji bijes prisutan u njihovom opusu zamjenjuje snažnom porukom koju ovaj album donosi. Dečki su odlučili eksperimentirati i usporili su tempo tako pa bi se moglo reći kako je ovaj album podijeljen na lagane i žestoke pjesme koje su jednako kvalitetne i ostavljaju jak prvi dojam na slušatelja.
Ovdje nema okolišanja, stihovi su direktni, poruke o tome da se treba boriti za sebe, boriti se kroz život, kakav god on bio, nisu upakirane u metafore što je još jedna stvar koja doprinosi upečatljivosti ovog djela koje djeluje prilično iskreno.

Da se nisu odmakli previše od svojeg stila dokazuje uvijek prisutna sinestezija punka, metala i hip hopa, što je već dobro znana kombinacija koja kod njih uvijek pali. Kod prvog slušanja, odmah nakon eksplozije energije i zanimljive gitarske solaže u „Vengeance Is Mine“, nekako se čini da su dečki uistinu usporili stvari, svaka je druga pjesma neka vrsta žestoke balade dok se snažan vokal pretvorio u nesiguran melodični clean koji na trenutke možda i narušava kvalitetu pjesama jer zvuči prilično amaterski, što se nikako ne bi smjelo dogoditi ovako iskusnom bendu. „Decay“ je jedna od tih, užasno je zarazna jer posjeduje refren čija će vam melodija ostati u uhu. Lagana i hip-hoperska, „Vows of Redemption“ ima ugodan klavirski intro koji prelazi u gitarski solo. Suprotno od „balada“ s jasnom porukom, brze su stvari kao „Waste Away“, „Skullcrusher“ ili „Reborn“ u kojoj energiju dodatno diže promjena tempa tipičnim punk riffom koji je garancija za dobru atmosferu pri live izvedbama iste pjesme čiji bi refren publika mogla otpjevati glasnije od samog benda, između mosh pitova za koje je ova pjesma veliki potencijal jednako kao i kod pjesme „Countdown Doom“. „Come Alive“, jaka je kako po stihovima, tako i po glazbi. Album zatvara instrumentalna „Season the Sky“, kompleksnija od ostalih, savršen kraj jednog glazbenog djela.
Biohazard nam ovim albumom nije donio ništa spektakularno ni novo već jedan kvalitetan album dostojan žanra same grupe koji je vrijedan slušanja i prisjećanja na dane kada je ova vrsta glazbe žarila i palila sve pred sobom.

 

 

Recenzija: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)