(Sony/Menart, 2010)

8/10

Divnu sedmu simfoniju donosi nam najpoznatiji predstavnik i utemeljitelj cello metal žanra – Apocalyptica na svojem najnovijem albumu.

Odmah na početku bih pjesme na albumu podijelila u dvije kategorije – prva bi bile vokalno-instrumentalne a u drugu bi spadale instrumentalne.

Započnimo s vokalno-instrumentalnima. Apocalyptica je već pjesmom „Repressed“ najavila novu eru vokalnih melodija u svojoj karijeri, a to bi bile pjesme koje su prilagođene američkom tržištu i pogodne za osvajanje američkog tržišta i top ljestvica diljem novog kontinenta. Prethodni album „Worlds Collide“ obiluje takvim hitovima u suradnji s poznatim glazbenicima kao što su Cristina Sccabia iz Lacune Coil, Corey Taylor iz Slipknota ili Till Lindemann iz Rammsteina. Sedma simfonija nastavlja u istom duru s hit pjesmama kao „End Of Me“ s Gavinom Rossdaleom iz Busha, „Broken Pieces“ s Lacey Mosley iz Flyleafa, „Not Strong Enough“ s Brentom Smithom iz Shinedowna i „Bring Them To Light“ s Joeom Duplantierom iz Gojire.

„End Of Me“ bio je prvi sigle s novog albuma. Album je dakle najavljen energično i catchy. Od navedenih pjesmi posebno bih istaknula „Not Strong Enough“, izvrsnu rock pjesmu koja u sebi sadrži unutarnju snagu koja se očituje kako tekstom tako i melodijom. Meni se osobno takve pjesme sviđaju, no ponekad mi nedostaje nova „Bittersweet“.

No, ipak je prepoznatljiv zvuk benda sadržan u instrumentalnom dijelu.

Apocalyptica nas uvodi album rijekom Tuonelom kojom putujemo do Manale, podzemni svijet mrtvih finske mitologije, pjesmom „At The Gates Of Manala“. Misterioznost i žestina glavne su odlike ove skladbe u kojoj se međusobno natječu zvukovi Perttuovog, Eiccinog i Paavovog violončela.

U ovom albumu, bubnjar Mikko Siren je došao na svoje – gost pjesme „2010“ je Dave Lombardo iz Slayera, jedan od najboljih svjetstkih bubnjara ikada. Sada violončela postaju samo dodatna pratnja u oluji energije ova dva bubnjara.

„Beautiful“ je usitinu preljepa. Najkraća ali i najljepša pjesma ovog albuma, čija melodija nam daje unutarnji mir, kao zatišje nakon oluje bubnjeva u „2010“.

Quasimodo je prijatelj pjesme „On The Rooftop With Quasimodo“, jedna od lakših pjesama na albumu, no opet, u sebi nosi svoju jedinstvenu unutarnju snagu.

Na početku „Sacre“ osjećamo vibracije pizzicata koji se kasnije pretvara u gracioznu violončelističku melodiju koju prati budno oko Mikkovih bubnjeva.

Album svoj vrhunac doseže u „The Rage Of Poseidon“, s kojim i završava cijela sedma simfonija, žestinom, moći i bjesom boga mora koji je još jednom za kraj protresao srca svih fanova ovog fantastičnog benda.

Ne mogu reći da im je ovaj album možda jedan od najboljih u karijeri, jer ipak mi fale melankolične i ne prekomercijalne pjesme Apocalyptice. Ali sve u svemu, ovo je još jedan solidan album koji je spreman da osvoji top ljestvice diljem planeta, zato vam ga itekako preporučam.

Recenzija: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)