Datum izlaska: 29.3. 2011.
Label: Metal Blade
Produkcija: Jens Bogren
Žanr: melodic death metal
Ocjena: 6/10

Amon Amarth se nakon tri godine otkako je prošlo od izdavanja njihovog remek-djela od albuma „Twilight Of The Thunder God“, vraćaju na scenu svojim novim albumom, osmim po redu  „Surtur Rising“. Odmah moram reći, i nema razloga da budem blaga u izražavanju, da ovaj album po kvaliteti nije niti do koljena prethodnim izdanjima. Naravno, pritom ne mislim da se bend treba ponavljati niti snimiti sequel nekog od albuma, no moram priznati da mi ovaj album zvuči kao da je Amarthima usfalilo inspiracije. Što od jednoličnosti izvedbi ritam gitara, vokala, a da ne govorim o bubnjevima čiji me premekani zvuk, u odnosu na neke prethodne albume,  zbilja razočarao na nekim mjestima. U njemačkom Metal Hammeru album je proglašen albumom godine, ali osobno smatram da ipak ne zaslužuje toliko visoku ocjenu. Album na prvo slušanje djeluje kao da je sklepan na brzinu, i to nekoliko pjesama, bez obzira što su prošle tri godine, a kad ga više puta poslušate neke vam pjesme postanu dosadne, zbog prečeste dominacije sporog tempa. Naravno, vrlo je individualno, neki ljudi vole više jednostavnije stukturirane pjesme, a neki osim tipične „amarthovske“ brutalnosti vole i više melodije i češću upotrebu duplog basa, čeg nema na ovom albumu u tolikoj mjeri. Naravno kako sam ja oduvijek bila tip slušatelja koji voli uz slušanje same glazbe i čitati tekstove, za tekstove imam samo riječi pohvale. Album je naravno, kao što je to i običaj kod ovog benda inspiriran jednim od likova nordijske mitologije, a ovaj put je to Surtur, div iz jednog od devet svijetova pod Yggdrasillom, svijeta vatre, Muspellheima. Da ne duljim, prva pjesma „War Of The Gods“ ima konstantne promjene ritma s isprekidanim sekcijama na nekim mjestima, što je dobra stvar te jednu „laganiju“ melodiju kao bazu u strukturi pjesme.  Ali dok ne nastupi solo pri kraju pjesme, pjesma djeluje vrlo jednolično i ne predstavlja na pravi način brutalan i tvrd zvuk benda. Sljedeća  „Töck’s Taunt – Loke’s Treachery Part II“ također je ritmički nešto sporija, ali unatoč jednostavnijoj strukturi ima vrlo lijepu baznu melodiju i bubnjevi nešto više dolaze do izražaja kao i intervalsko, da tako kažem, ujedinjenje i ispreplitanje dvojice gitarista Johana Söderberga i Olavija Mikkonena. Dobro je kad nakon agresivnog izlaska duple bas pedale iz prvog plana, odmah iza toga imate jednostavne melodije ukrašene tercama. To je inače tipična formula u većini pjesama ovog benda. Vokal Johana Hegga vrlo je dubok i više je okrenut dubini glasa nego samoj jasnoći i izražajnosti. No zato sljedeća, „Destroyer Of The Universe“ pravo je osvježenje za sve death metal sladokusce. S tom ćete stvari sigurno biti veoma zadovoljni i meni je osobna najdraža na albumu jer zbilja predstavlja pravu sliku i stil sviranja benda, za razliku od prethodne dvije. Vrlo moćne distorzirane gitare, glasni bubnjevi, koji izražajnošću i brzinom puno bolje i uvjerljivije zvuče nego u prethodno navedenim pjesmama. Pjesma ima pravu death metal strukturu i promijenjivu melodiju s vrlo dobro uklopljenim kratkim, ali zato ništa manje zahtjevnim solažama u sredini i na kraju pjesme. Ritam bubnjeva ne „pojede izražajnost gitara nego ih vrlo skladno prati, a Johanov vokal izražajniji je i bjesniji nego u ijednoj pjesmi na albumu.  Vrlo raznovrsna pjesma koju apsolutno trebate poslušati i ako ste prije slušali ovaj bend, sigurno ćete reći da je to to i da su to stari dobri Amarthi. Sljedeća „Slaves Of Fear“ nije toliko tipična za stil Amon Amartha jer je izuzetno spora, kad sagledamo album u cjelini, ali zbog te „mirnoće“ i spontanije izvedbe pjesme stvara se jedan pozitivan osjećaj, a taj je da imate osjećaj kao da ste na probi s bendom, čemu još više pridonosi uvod bubnjarskim palicama bubnjara Fredrika Anderssona, no bubnjevi su sami po sebi manje istaknuti, a više su istaknute melodije i gitarski rifovi, pa i sam vokal. Sljedeća „Live Without Regrets“ još je jedna svijetla strana novog albuma. Vrlo respektabilna struktura kojom dominiraju dupla bas pedala i isprekidani „catchy“ rifovi spuštenih gitara i naravno opet death growl koji varira u dubinama. Katkad čak u refrenu ide malo više u scream. Ova pjesma nije toliko raznovrsna kao „Destroyer Of The Universe“, ali definitivno predstavlja kvalitetan zvuk benda na kakav smo mi fanovi navikli. U šestoj po redu „The Last Stand Of Frej“ s obzirom na naslov, jer ipak radi se o vrlo važnom nordijskom božanstvu kojeg po mitu sam Surtur ubija u posljednjoj bitci bogova, Ragnaröku, čovjek bi očekivao apokaliptičan sound koji i opisuje događaj, ali to se ne događa, već imamo vrlo sporu pjesmu koja me se zapravo najmanje dojmila od svih na albumu, u glazbenom smislu. Dojam popravljaju old school rock solaže melankoličnog karaktera. Sljedeća i vrlo dobra „For Victory or Death“ predstavlja pravi epski stil benda, vrlo je brza, ritmički  izražajna, a opet melodična. Ne mogu prešutjeti činjenicu da početak pjesme upadljivo podsjeća na „Twillight Of The Thunder God“. No to je vjerojatno samo shema kojom oni vole skladati, a to je jednostavna melodija lead gitare i isprekidani ritmovi ritam gitare. Sljedeća „Wrath Of The Norsemen“ pravi je primjer jedne epske death metal pjesme, vrlo brutalni i teški rifovi popraćeni dubokim growlom, prate temu pjesme, a pjesma se može podijeliti u dva dijela jedan atmosferski mračniji te jedan kontrastno laganijeg tempa koji se međusobno savršeno nadopunjuju. Tako je „Wrath Of The Norsemen“ još jedna pjesma koja i na početku i na kraju sadrži dobar break koji će se itekako svidjeti poklonicima death metala. Sljedeća „A Beast Am I“ ima na početku najbrži ritam od svih pjesama na albumu i onda se u sredini usporava da bi se na kraju nastavio isti princip s početka. Na samom kraju pjesme imamo lagani nedistorzirani dio koji je zapravo intro za sljedeću pjesmu, „Doom Over Dead Man“, koja je također sporijeg tempa i na početku je prisutna orkestracija izvedena na klavijaturama koja stvara jedan vrlo mistični i „ne s ovoga svijeta“ osjećaj. Ostatak pjesme vrlo je uvjerljiv s brzinom bubnjeva i žestinom rifova, ritmičkim prijelazima te još jednom dominirajućeg Johanovog vokala. E sad nažalost, moram prijeći na lošu stranu albuma. Ono od čega me uhvatila jeza bilo je slušanje obrade System Of A Downove „Aerials“. Jedna od najljepših pjesama i najvećih hitova komercijalnijeg metal izričaja uništena je neprikladnom žestinom koju je ovaj bend nakalemio na nju kao i zatiranje prekrasnog etno utjecaja u vokalu originala, a clean vokal, tj. pokušaj clean pjevanja izaziva podsmijeh. Jednom riječju katastrofa. Još me veća jeza uhvatila kad sam čula obrade s bonus izdanja, Kissa „War Machine“ i Accepta „Balls To The Wall“ koja je jedna od najvećih himni stare škole i koju svaki bend koji pokušava obraditi na albumu ispada smiješan. Uživo ajde, ali na albumu, ne bi išlo. Amon Amarthu to nije uspjelo jer se njihov stil, koliko god ta dva benda na njih utjecala, uopće ne poklapa s njihovim, pogotovo ne vokalno. Na kraju, album nije savršen, nije remek-djelo kao neka prethodna izdanja, ali nije niti loš. Savjetujem svima da ga poslušaju jer će vas tri pjesme koje sam istaknula oduševiti, a ostalo procijenite sami.

Popis pjesama:

01.  War Of The Gods
02. Töck’s Taunt – Loke’s Treachery Part II
03. Destroyer Of The Universe
04. Slaves Of Fear
05. Live Without Regrets
06. The Last Stand of Frej
07. For Victory Or Death
08. Wrath Of The Norsemen
09. A Beast Am I
10. Doom Over Dead Man

Recenzija: Buna Bernarda Juretić