PRE-LISTENING: LACUNA COIL – DELIRIUM

PRE-LISTENING: LACUNA COIL – DELIRIUM

lacunacoil-delirium-cover2016

Datum izlaska: 27. 5. 2016.
Izdavač: Century Media
Žanr: melodični gothic metal
Ocjena: 4/5

Talijanski moderni gothic metal bend, Lacuna Coil, vraća se žešći i zreliji novim albumom „Delirium“. Kod ovog benda u zadnjih 10-12 godina, koliko pratim njihov rad, uvijek me iznova fasciniralo koliko ravnopravno i uspješno mogu kontrastirati i nadopunjavati se ženski i muški vokal, Cristina Scabbia i Andrea Ferro. „Delirium“ je osmi album Lacune Coil i predstavlja ozbiljnost i zrelost benda na sva tri plana, vokalnom, instrumentalnom i tekstualnom. Svaki album benda je u vokalnom smislu njihovo zajedničko pripovijedanje, a „Delirium“ je, rekla bih, nešto glazbeno karakterniji i žešći. To ne znači da je manje melodičan u odnosu na recentnija prethodna izdanja, „Dark Adrenaline“ i „Broken Crown Halo“. Moderna i vrhunska produkcija očita je od prve pjesme „The House Of Shame“ koja počinje efektom koralnog pjevanja u uvodu, a žestok vokal Andree i Cristinin vokal pun prelijepih i nimalo laganih prijelaza, zasigurno će odmah ostaviti odličan prvi dojam. Tu je izražajan bubnjarski rad, pa i neuobičajeni gitarski rifovi na tragu tzv. „djent“ izričaja u stilu Meshuggah, koji se protežu kroz cijeli album. Nakon prve pjesme odmah pomislite; zvuk je ogroman, efektan, vokali savršeno usklađeni i poput najsnažnije bujice odnose pjesmu u nedokučiv glazbeni estetski beskraj. Odličan početak. U drugoj pjesmi „Broken Things“ iznenadile su me modulacije Cristininog vokala. Muški growl vokal izveden je u pravim trenutcima i savršeno upotpunjuje i završava pjesmu. „Delirium“ još jednom potvrđuje ljepotu i stabilnost Cristininog vokala, a njezino združivanje s glasom Andree Ferra, doima se poput kratke priče. Neočekivan je početak na klavijaturama u „Blood, Tears, Dust“ gdje Ferro opet iznenađuje stabilnim growl vokalima. Dok se Cristina ne uključi nešto višim fahovima svoga vokala, njegova izvedba podsjeća na gothenburšku death metal školu. Radi se o još jednom izvrsnom glazbenom komadu, kojemu je svakako mjesto na budućim setlistama benda. „Downfall“ je vrlo eterična, ponese vas Cristinin jasan glas koji definitivno spada u dublju skupinu ženskih glasova. Moram napomenuti da svaki put kada čujete njezin vokal, znate bez dvojbe da je to Cristina Scabbia. Nikada se nije pretvarala, na pozornici je uvijek bila pojava, prava mračna dama, s prepoznatljivim smislom za estetiku, nikada se ne forsirajući uživo i ne praveći od sebe nešto što nije ili što bi netko očekivao. Ona možda nema visine kao što su Tarijine, niti je ukalupljena u shematski stereotipni niz koji su s vremenom stvorile mnoge mlade pjevačice želeći biti poput spomenute dive. Cristina ima ženstven i izuzetno karakteran glas, a s vokalnim materijalom koji posjeduje, radi odlično. Ističem i da je uživo vrlo profesionalna i ne može joj se naći zamjerka. „Take Me Home“ ima veći naglasak na himničnosti i ritmu, vokalno i instrumentalno. Pamtljiva je to i ne pretjerano instrumentalno zahtjevna pjesma. Prisutan je u njoj pomalo Korn prizvuk. Pjesma je poput pripreme za pravi dragulj na albumu – „You Love Me ‘Cause I Hate You“! Najemotivnija i vokalno najintenzivnija pjesma na albumu s riječima koje ćete lako zapamtiti i o njima promišljati. Definitivno se pušta nekoliko puta za redom. Već sad mogu ovaj nepredvidiv i inovativni vokalni dvojac zamisliti kako ju s puno emocija izvodi uživo. Nešto hitrija s potentnim rifovima i čvrstom bas podlogom je „Ghost In The Mist“, prilikom koje vam žmarci prolaze kralježnicom dok se sjetne i otegnute Cristinine vokalne melodije pretapaju s onima Andree. Atmosfera beznađa u ovoj je pjesmi stvorena kroz balans vokalne i instrumentalne izvedbe. Sličan efekt je i na „My Demons“ gdje se naizgled Cristinini nježniji vokali suprotstavljaju muškoj strani priče koju pripovijeda Andrea kroz svoj bijesni i moćni growl. To je vokalno nešto teža pjesma, ali Cristina ju savršeno iznosi. Solo na gitari fantastično upotpunjuje atmosferu. „Claustrofobia“ je, kako bi se moglo najbolje opisati, otpočetka Cristinina pjesma. Atmosferična je, sa snažnim i opominjućim dijalogom dvoje pjevača. „Ultima Ratio“ prikladan je kraj albuma. Sjetan i oproštajan ton Cristininog vokala budi osjećaj turobnosti i svojevrsne tuge. Tuga je opravdana jer je nevjerojatno koliko intenzivnih 45 minuta glazbe brzo prođe. „Delirium“ opravdava i svoj naziv; u svakoj je pjesmi pretočen osjećaj nemira, euforije, beznađa pa i bijesa. Mislim da će bend ovim albumom dati svima do znanja da je jači nego ikad prije, učvrstiti bazu fanova, pridobiti nove i da će kod mnogih, kao što je to slučaj sa mnom, probuditi želju da ga što prije vide uživo. Ovo je godina dobrih metal izdanja, a „Delirium“ će velik broj vas prigrliti kao favorit godine.

„Delirium“ popis pjesama:
1. The House Of Shame (5:17)
2. Broken Things (3:59)
3. Delirium (3:16)
4. Blood, Tears, Dust (3:55)
5. Downfall (4:21)
6. Take Me Home (3:45)
7. You Love Me ‘Cause I Hate You (3:49)
8. Ghost In The Mist (4:14)
9. My Demons (3:56)
10. Claustrophobia (4:08)
11. Ultima Ratio (4:08)

Recenzija: Buna Bernarda Juretić

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok