PLACEBO – 20

PLACEBO – 20

„Sometimes it’s fated
(We) Disintegrated it
For fear of growing old
Sometimes it’s fated
(We) Assassinated it
For fear of growing old…“

(Placebo, This Picture)

Više je od desetljeća prošlo otkad su Placebo vrlo glasno treštali iz zvučnika mog kućnog audio sustava upravo ovim stihovima. Desetljeće i pol je prošlo i od mog prvog live doživljaja nenadmašnih „indie rockera“ koji to nisu iz Londona. Jer Placebo su – jednostavno Placebo. Uvijek svoji, uvijek jedinstveni, uvijek nemogući za svrstati u jednu od glazbenih kutijica i zavrtiti njezinom ručicom kad je „in“ baš glazba koja se čuje iz te jedne kutijice. Uvijek prisutni i prepoznatljivi, uvijek kontroverzni i upečatljivi. Uvijek ona jedna pomalo nepoznata, ali snažna pokretačka sila koja me uporno već dva desetljeća vraća bazično dvojcu Brian Molko i Stefan Olsdal pojačanom glazbenicima koji ulaze i izlaze iz benda ispunjavajući u njemu dio svoje gladi za primarno melankoličnom notom i snažnim riječima obojanim nezamjenjivom i beskompromisno zavodljivom bojom glasa Briana Molka.  I evo nas…  skoro dvadeset godina od bendova debija nazvanog jednostavno „Placebo“ još uvijek u istoj slici prkosimo od modernog sustava nametnutim normama, godinama i životu glasno pjevajući o teretu svijeta koji nosimo na leđima. Skoro kao pravi romantični junaci. Samo u crnom od glave do pete i sa primjetnim slojem crnog sjenila na kapcima i iznimnom unutarnjom snagom i bujicom osjećaja, bez inimke.

placebo06

Placebo ove godine obilježavaju 20 godina svoje karijere i možda je pravo pitanje zašto baš sada trošim riječi na ovaj bazično duo koji je u zadnja dva desetljeća više od nekoliko puta prodrmao temelje alternativne rock glazbe. Možda jednostavno zato što se nakon što su Placebo potvrđeni kao headlineri najeminentnijeg domaćeg glazbenog festivala jednostavno nisam željela slatkorječivošću dodvoravati za dozvolu da Placebo na, prestala sam brojati kojem koncertu u nogama na kojima smo se vrlo prisno (u glazbenom kontekstu da me ne shvatite krivo) Placebo i ja družili proteklih 15-ak godina, poslušam i pogledam u svojstvu osobe koja će vas svojim glorificiranim izrazima kada bend već bude daleko od Hrvatske impresionirati njihovom ponudom svog ovogodišnjeg live okusa. S druge strane, ponekad je zbog vlastite glave i osjećaja glazbu koja vam je bliska potrebno uživo pustiti u organizam u potpunosti neopterećeno, samo čista uma i srca i bez primisli hoće li se kad zadnja nota utihne i svjetla pozornice ugase nekome svidjeti dojam koji ste ponijeli kući s koncerta. Ali vratimo se bitnom – Placebu.

placebo05

„Imitacija je najuzvišenija forma laskanja, no klonovi to shvaćaju na neki način pogrešno jer mi promičemo individualnost i ponos na to da smo ono što jesmo.“, samo je jedna od izjava Briana Molka koja je Placebo u zadnja dva desetljeća učinila umjetničkom kreacijom vrijednom pažnje, ne samo one glazbene već i u širem psihološkom, pa i filozofskom kontekstu doživljaja ovog vida umjetnosti. I to prvenstveno iz razloga što su Placebo oduvijek bili glazba za „outsidere“ koju stvaraju isti takvi „outsideri“, a uvijek su bili oni koji su punili dvorane do posljednjeg mjesta i odgajali generacije klinaca da budu jedino ono što trebaju biti – oni sami. Iako ćemo se Brian Molko i ja vjerojatno složiti u konstataciji da su neki od njegovih najupečatljivijih stihova posvećeni opijatima isto tako bi se, vjerujem, složili i da je individualni doživljaj svakog njihovog stiha ono što nas koji znamo ove glazbenike i koji smo uz njih razvili i nismo izgubili svoj pogled na svijet i svoju individualnost ono što nas je učinilo povezanima na mnogo dubljim razinama svijesti od onih u koje se stiže uporabom tih opijata koje je Molko itekako upoznao. Biti svoj, vrlo jasno to govori Placebo, ne znači slijepo slijediti uzore, pa čak i ako su u osjetljivoj tinejdžerskoj dobi tako privlačni svojim ekscentričnim dijelom karaktera i uvjetovanog ponašanja, već se osloniti na sebi bliski model razvijajući svoju osobnost i svoje „ja“. U ovome ja važnost Placeba kao filozofije, onog Placeba koji nadilazi vlastitu glazbu, ali je nikada ne ispušta iz ruku budući da je glazba sama srž egzistencije Placeba koji će i nakon dvadeset godina i tisuća koncertnih i festivalskih nastupa na kraju svakog susreta sa individualcima koje je odgojio zapljeskati svojoj publici i razdragana srca pomalo teškog koraka napustiti pozornicu. Jer „glazba je o izražavanju stvari koje ne možeš u svakodnevnom životu“, potvrđuje Brian Molko. I toliko puta ona iskrica i vrisak potreban kako bi sivilo dana pretvorili u samo svoj svijet ispunjen iskrenošću i osobama koje volimo.

Da, Placebo ove godine obilježavaju dva desetljeća svoje glazbene karijere u kojoj su dosada snimili sedam studijskih albuma i toliko puta do srži ogolili svoju žudnju, čežnju, samoću, nesigurnost i sve one ekstremne strane svoje osobnosti o kojima većina nas ne govori. Placebo ove godine isto tako obilježavaju i dva desetljeća suživota sa svima nama koji smo skloni pomalo zanesenog pogleda promatrati ih na pozornici kad god se za to pruži prilika i upijati zrake njihove energije za novi put oko Sunca kako bi kad pogledamo u zrcalo u odrazu – prepoznali sebe.

Tekst i foto: Ivana Sataić – ivana@venia-mag.net

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok