MOONSPELL – Extinct

MOONSPELL – EXTINCT
Godina: 2015.
Izdavač: Napalm Records
Žanr: Dark Metal
Ocjena: 5/5

Recenzirati album benda kojeg jako volite nije nimalo lak zadatak. Do službenog objavljivanja je ostalo tek nekoliko dana, a moja četiri zida već neko vrijeme uživaju u novom albumu koji je izašao iz čarobno mračne portugalske glazbene tvornice benda Moonspell (hvala Napalm Recordsu što nam je omogućio prelistening).

extinct_moonspell

Nisam se uopće nadala da će novi album izaći ovako brzo s obzirom da je prethodno izdanje Alpha Noir/Omega White bilo zaista opsežan opus koji je izrazio dvije strane Moonspella – onu mračnu, koja vrišti u lice i onu drugu – nježnu, gorko-slatku, gotovo romantičnu. Međutim, prošle su se godine vratili u studio i ovaj put uz producenta Jensa Bogrena snimili novu konceptualnu poslasticu pod nazivom Extinct.
Seth Siro Anton, dugogodišnji prijatelj benda, i ovaj je put dobio potpunu slobodu u kreiranju naslovnice. Na prvi pogled bizarna i morbidna ženska figura dobiva potpuni smisao uz naslov albuma i ukupnost tekstova i glazbe koja ga čini. Ne znam za vas, ali meni izgleda kao lik silovane Majke Zemlje koji upozorava na ne baš tako svijetlu budućnost, a istu stvar radi i svaka od deset pjesama Extincta.

Extinct vam nudi sve one stvari koje su tako tipične za Moonspell – od sanjivih melodija, promišljenih stihova, mračno-romantične atmosfere i karakternog Fernandovog vokala. A uz sve to ćete dobiti i pregršt instant goth hitova kao što su npr. Domina, The Last Of Us ili Funeral Bloom sa izrazito zaraznim refrenom.
Na ovom me albumu najviše iznenadio Ricardo Amorim koji je ovaj put nadmašio samog sebe i gitarom rekao sve ono što i Fernando riječima. Jedna od prvih stvari koje sam primijetila su upravo gitare pa tako u svakoj pjesmi barem u jednom dijelu dolaze u prvi plan noseći glavnu emociju. Primjetne su svakako i orkestracije koje donese dašak istoka. Ističu se već u prvoj stvari – Breathe (Until We Are No More) pa i u trećoj – Medusalem, a odsvirao ih je Turkish String Orchestra. Ovaj istočnjački element do izražaja dolazi i u vokalu u pjesmi Malignia te u ranije spomenutoj Madusalem.
Na prvo će vam slušanje ovaj album djelovati lagano i gotovo pa nježno, ali kada se pošteno zadubite u cijelu poruku – poprima lice jednog od mračnijih dijelova Moonspellove diskografije. Ružne istine nisu izrečene očitim odrješitim growlom, već puno suptilnije – toliko tiho i neprimjetno da vas obuzme taj neki neobičan osjećaj tek kad ste album preslušali u cijelosti.

Prva, uvodna pjesma, Breathe (Until We Are No More) izvrsno otvara album i priprema teren za naslovnu pjesmu Extinct. Izumiranje se događa već na samom početku. Extinct je, uz Dying Breed, i “najžešća” stvar ovog izdanja ako gledamo s glazbene strane. Meni je “najžešća” bila pretposljednja The Future is Dark. U 5 minuta i 8 sekundi je uhvatila bit svega onoga što ovaj album predstavlja i veliki dio onoga što čini Moonspell. Imam osjećaj da se radi o njihovim do sada najzrelijim, najosobnijim i najintimnijim stihovima. Zato bih rekla da je The Future Is Dark naslovna pjesma iz sjene.

Jedanaesti je Moonspellov album otvorio još jedno novo poglavlje u njihovoj karijeri. Bend je narastao u svakom smislu – sazreli su i kao ljudi i kao glazbenici. Fernando, Ricardo, Pedro i Aires su izgradili svoj luzitanski metal koji u svojoj biti nosi dušu koja prožima njihovu domovinu – tamo gdje završava zemlja, a počinje more.

Popis pjesama:

    1. Breathe (Until We Are No More)
    2. Extinct
    3. Medusalem
    4. Domina
    5. The Last Of Us
    6. Maliginia
    7. Funeral Bloom
    8. Dying Breed
    9. The Future Is Dark
    10. La Baphomette

Recenzija: Martina Šestić | martina@venia-mag.net

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok