METALLICA – Hardwired… To Self-Destruct

METALLICA – Hardwired… To Self-Destruct
Datum: 18.11.2016.
Izdavač: Blackened Recordings
Žanr: Thrash Metal
Ocjena: 3.5/5

metallica_hardwired___to_self_destruct_background_by_brownsfan02-daej8vr

Sjećam se kad sam jednom davno, u osnovnoj školi, na stranici leksikona s pitanjem “Koji ti je najdraži bend?” upisala – Metallica i ostala etiketirana kao “ona koja sluša glazbu za dečke“. I stvarno mi je bila najdraži bend, voljela sam tu kombinaciju melodičnih riffova, agresivnih refrena te pamtljivih i ne pretjerano kompliciranih tekstova. Prvi je to bend čije sam albume, tako reći, pobožno kupovala, sve negdje do St. Angera, koji još uvijek stoji na polici, neotvoren, upakiran u celofan. Preslušala sam ga preko nekakvog streama tek prije godinu – dvije iz puke znatiželje i ostala potpuno neimpresionirana baš kao i s Death Magneticom. Oba izdanja su bila bez one energije po kojoj je Metallica bila zaista poseban bend na sceni.
Nakon Reloada se Metallica počela pretvarati u bend kojeg svi vole barem malo popljuvati, a da se unatoč tome uvijek raspištolje kad čuju jednu od pjesmama iz njegove bogate karijere. Štogod da su Hetfiled, Ulrich i ekipa radili tijekom ovih godina, mora im se priznati da su radili samo i isključivo onako kako su oni htjeli, a ne kako su si to zacrtali fanovi. To je nešto što se malo tko danas u svijetu glazbe usudi napraviti.
Zato me začudilo kad se počelo najavljivati “Hardwired… To Self Destruct” kao album kojim se bend vraća starom zvuku jer je sve mirisalo na to da su napokon pukli i odlučili popustiti željama javnosti. Nije falilo ni pompoznih najava tipičnih za današnje novinarstvo uz sve same superlative koji potpiruju interes. A onda je izašao i prvi singl – Hardwired – sa svojim spotom i zazvučao je obećavajuće pa sam s velikim interesom pratila famu “hoće li Metallica napokon objaviti dobar album“.
Svoj su novi album odlučili podijeliti na dva diska sa ukupno 12 pjesama te u pravoj mjeri izbalansirali onu thrashersku bahatost 80-ih i bluesy nostalgičnost koja se provlačila 90-ih, ali u takvoj mjeri koja bi čak mogla zadovoljiti i fanove ere do Black albuma. Međutim, Metallica nije pala pod utjecaj želja publike da snimi novi Master of Puppets ili …And Justice For All pa tako i dalje ide po svom u skladu s vremenom u kojem živimo i sveukupnim iskustvom.
Ono što sam prvo zamijetila je zvuk bubnja – koji napokon zvuči kako treba, a ne kao da se netko zaigrao na kuhinjskom posuđu (St. Anger). U par mi se navrata učinilo da je ubačen drum machine, pogotovo na nekim bržim dionicama kao npr. u naslovnoj stvari koja munjevito otvara ovo izdanje. S prvog diska su mi najupečatljivije Moth Into Flame, prva stvar pamtljivog riffa i prva s većom gitarističkom akcijom na solo dionici uz prepoznatljiv Hammettov potpis, te Halo on Fire, koja lagano podsjeća na razdoblje albuma Load/Reload i vrijeme kada je bend sve više u glazbu počeo inkorporirati elemente hard rocka. Jedna od takvih je svakako i Dream No More – lovecraftijanska saga koja mi je zapravo najslabiji dio kompletnog izdanja. Zategnuti, doomasti, sabbathasti riffovi nekako se previše ponavljaju i pjesma se u svojih 6 i pol minuta uopće ne razvija, ne uspijeva je osvježiti ni solaža u četvrtoj minuti.
Drugi disk donosi ponešto slabiji materijal, ali ne u tolikoj mjeri da bi pokvario sveukupni dojam. Ima podjednako dobrih trenutaka kao i prvi dio – Trujillova intro dionica na ManUNkind te žestoka Spit Out the Bone koju već sad svi hvale na sva usta kao najbolju pjesmu koju je Metallica izbacila u posljednjih 25 godina. Sveukupno, drugi je disk sporijeg tempa i masnijih riffova, a uz to i Hammettova gitara dolazi više do izražaja.
Čak je i Hetfield za ovo izdanje odradio sasvim solidne interpretacije koristeći sve mogućnosti svog vokala uz naravno svoja karakteristična zatezanja na kraju otpjevanih strofa.

Moram priznati da se na ovom izdanju osjeti da je i samo snimanje prošlo u opuštenoj atmosferi, bez stresa i panike unatoč Kirkovim problemima s izgubljenim mobitelom na kojem su bile njegove ideje za riffove (back up, Kirk, back up). Zato nije ni zasjao na albumu onoliko koliko bi to mogao.
Hardwired… To Self-Destruct je svakako vrijedno osvježenje u diskografiji Metallice. I stvarno im je predugo trebalo da se poslože u svom kreativnom putovanju glazbom na kojem su zaista slušali jedino i samo sebe. Da nisu, benda vjerojatno više ne bi ni bilo.
Sigurna sam i u to da ovaj njihov bijeli album neće izazvati nikakvu posebnu pomamu kao njihova starija izdanja, pogotovo ako ih stavimo u kontekst procvjetale thrash scene u posljednjih nekoliko godina, ali barem nagovješta da bend i dalje ima energije za novo poglavlje i ponovno osvajanje terena.

Popis pjesma:
Disc 1.
Hardwired
Atlas, Rise!
Now That We’re Dead
Moth Into Flame
Dream No More
Halo On Fire

Disc 2.
Confusion
ManUNkind
Here Comes Revenge
Am I Savage?
Murder One
Spit Out the Bone

Recenzija: Martina Šestić | martina@venia-mag.net

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok