MELVINS (SAD), BIG BUSINESS (SAD) – Zagreb, Močvara, 29.09.2015.

MELVINS (SAD), BIG BUSINESS (SAD) – Zagreb, Močvara, 29.09.2015.

Svatko ima svoju priču. Više ili manje zanimljivu. Priče iz djetinjstva katkad znaju biti frustrirajuće i tužne. Bez obzira na to, umjesto tipičnog koncertnog izvještaja, odlučila sam napisati jednu takvu o dečku koji je svojim nesretnim slučajem utjecao na moj glazbeni pravac. Iako taj pravac ni meni samoj još uvijek nije potpuno ravan.
Sada već tradicionalno, Melvinsi su odlučili posjećivati naše krajeve kvartalno. Tako su ponovno, nakon četiri godine, u rasprodanoj Močvari, hrabro krenuli s „Onions Make the Milk Taste Bad“, pjesmom koja je obilježila njihovo prošlogodišnje jubilarno 20. studijsko izdanje. I dok su se drugi gužvali odmjeravajući postojanost Osbournovih vlasi, u mojoj glavi počele su se ispreplitati neke scene iz djetinjstva.

IMG_2448

Iako su me kasnije naučili drugim stvarima i objasnili mi kako je to nemoguće, ja sam imala vezu s Nečim. Uslijedile su „The Water Glass“ i „Evil New War God“, s albuma „The Bride Screamed Murder“ iz 2010., i ja sam se gotovo isključila. Na „The Bloated Pope“ masa oko mene se potpuno istopila. Postalo je vruće dok sam se u mislima, uz „It’s Shaved“ i „At The Stake“ lagano vratila u rane devedesete.

Sve je počelo tada. Možda su i roditelji jednim dijelom nesvjesno utjecali na taj moj pravac kad su snimali razne unplugged verzije na VHS. Hmmm, ne znam. Sada je to ionako nebitno.

Kao i svaki normalan štreber odlučila sam istraživati razne izvođače. Budući da u to vrijeme nije bilo interneta, knjižnica mi je bila jedini izvor informacija. Počela sam tako čitati razne knjige. Između ostaloga i razne autobiografije i biografije. Podcrtavala sam razne izvođače koji su utjecali na autore tih djela. Među njima se mogu naći Patti Smith, New York Dolls, Mudhoney, Tad, Coffin Break, Pixies, Sugarcubes, Nick Cave, Melvins i slični. U međuvremenu sam postala i jedan od fanova smrti pa su mi najdraži izvođači postali Oni Koji Nisu Preživjeli Dvadeset Sedmu. Prilično istančan ukus za tako malo dijete. Upisali su me u glazbenu jer sam navodno bila talentirana. Neke jednostavne melodije mogla sam bez ikakvih problema ponoviti na gitari.

IMG_2540

Brzo sam se prebacila u 2006. s albumom „(A) Senile Animal“ i „Civilized Worm“. Tada sam već imala šesnaest. Internet je uznapredovao, a i ja sam mogla dosta toga ispričati o funkcioniranju gramofona, o nastanu laserskog mlaza, znala sam nekoliko teorija o crnim rupama… ali o ljudima sam mogla uglavnom šutjeti. I tako sam u tim godinama, u kojima se malo zna a mnogo sluti, prikupljala odlomke nekih mističnih teorija, komade tuđeg znanja koji su se slagali u jednu novu sliku. Možda ispravnu, možda ne, ali čvrsto vjerovanje sve učini ispravnim. Slušala sam Leonarda Cohena. Proučavala hipnozu poput njega. Zapravo, željela sam biti poput njega – daj mi drugi svijet Leonarda Cohena, da mogu vječno uzdisati – kao iz opisa Kurta Cobaina u „Pennyroyal Tea“. Radila sam neke vježbe koncentracije, učila čula i neka zapostavljena područja sive mase da se otvaraju poput antena i vibriraju u ritmu etera. Postajala sam, polako, dosta dobra u tome. Dovoljno dobra da sam mogla osjetiti samoću i njen razlog još prije nego što ona odluči doći na kavu.

Krenula je „Sweet Willy Rollbar“ s albuma „Stoner Witch“ koji je obilježio sredinu devedesetih. (Ne želim se ovako javno potpuno blamirati pa godinu izdanja radije čekirajte na raznim wikipedijama). Sjetilo me kako nakon praznika On nije došao u školu. Rekli su nam da je hitno prebačen u bolnicu. Počinjao je prosinac i bilo je strašno hladno. Sjedila sam na klupi do prozora i Njegovo mjesto bilo je prazno. Znala sam i konačno i sigurno da je sve pogrešno. Kad se smrt nagovijesti i sova hukne, šumski miševi ne nalaze više svoje rupe.

IMG_2517

Pjesma „Bride o Crankenstein“ podsjetila me na onu prokletu strepnju. Profesori su odjednom postali ljubazni, susretljivi. Posebno oni koji to inače nisu bili. I to po dobroti koja se dijelila nezasluženo. Svi smo osjećali da se sprema nešto gadno. Djeca koja su ranih devedesetih odrastala na ovom teritoriju instiktivno nuče prepoznati trgovinu emocijama. Dobro kad je loše i loše kad je dobro, da bi sve bilo potpuno normalno, pod kontrolom i da nitko i ništa ne odskače. Kao religija, samo obaveznije. Kao raj i pakao. Samo dekretom. I ta finalna naredba kao da je bila napisana. Tako smo osjećali. Svaki sat. Svakih četrdeset pet minuta pretvaralo se u iščekivanje da uđe ravnatelj i izgovori što je već trebao izgovoriti. I konačno „A Growing Disgust“.
Možda je to bio šesti… možda sedmi prosinac. Učila sam gotovo do ponoći. Potpuno rastrzana počela sam se spremati na spavanje, ugasila svjetlo i prišla prozoru da spustim rolete. Vani je bio snijeg. Jedna kuća lijevo, jedna zgrada desno. Između njih pogled na gradsko groblje. Noć je bila vedra i izuzetno tiha, a na nebu ispred mene caklile su se zvijezde i svjetlucale svijeće.

IMG_2540

Boom! „We Are Doomed“. Zastala sam. Naslonila nos na staklo. Zagledala se u svijetlu točku jednog od mirnih plamičaka preko puta i krenula s jednom od onih Cohenovih tehnika. Htjela sam čuti nešto o Njegovom povratku. Počela sam sužavati svijest da bi u njoj ostale samo dvije riječi. On i povratak.
„Youth of America“ ili Hrvatska? U konačnici je isto jer među stalaktitima naših ideja spavaju mnogi slijepi miševi kojih nismo svjesni. Kad počne sužavanje svijesti, svod pećine se zaravnjuje, stalaktiti nestaju i slijepi miševi se više nemaju za što držati. Opirući se, izlijeću iz svijesti. Kao svi izlete i pritisak u moždanoj pećini se izjednači s onim okolo, čovjek i eter dolaze u istu frekvenciju, na istu amplitudu i tada, eventualno, dolazi Odgovor.

Moliš se da sve skupa izdrži još malo… „The Bit“. Prvo su izletjele one sitne, svakodnevne stvari. Filmovi koje sam gledala i knjige koje sam pročitala. Sitne svađe. Simpatije. Usput otkrivene tajne. Onda su, jedna po jedna, krenule one veće. Tajna ljubav prema Njemu. Zakašnjela. Nikom potrebna. Uzaludna i sigurno pogrešno shvaćena. I onda „The Blessed“. Ogromni slijepi miš straha dugo je grebao kandžama o kameni svod, opirao se, borio, a potom i on izletio. Želja da se sve dobro završi lepršala je po mozgu. Ništa je više nije zadržavalo ali se držala, zatvarala sam pred njom izlaz, nesvjesno. Ukazivale su se sjenke stalaktita i prividi mogućnosti. No, sve to je moralo izaći iz mene ako sam htjela odgovor. Konačno je i to proizašlo iz svijesti.

I onda se desilo. Sasvim lagano. Bez ikakvog zvuka u noći. Iza ugla lijeve zgrade pojavila se starica u crnom. Koračala je sporo i nesigurno. Valjda zbog poledice. Ako Starice Koje Oko Ponoći Šetaju U Crnom uopće imaju problema s poledicom. Ukočila sam se. Na pola puta između kuće i zgrade, iznad starice se pojavila tamna sjenka velike ptice koja je usporila let, spustila se na pola metra iznad glave u crnoj marami i onda odletjela dalje. Kroz mirnu noć iznenada je puhnuo snažan vjetar i ugasio nekoliko plamičaka na groblju, između ostalih i onaj koji sam gledala koncentrirajući se i koji je bio najjasniji. Starica je zamakla iza desne zgrade. Znam da nisam sanjala niti su godine koje su prošle nadopunjavale priču. Nekoliko noći iza toga zapisala svoje iskustvo jer papir trpi sve. A ja pamtim živo i jasno kako se pamte samo čežnje i užasi.

Možda je to bio odgovor nekome drugom, nekome na prozoru neke žute kuće, na neko drugo pitanje. Možda je to bio samo tužni solo u dugom džezu koji svi živimo, ali meni je zvučao kao finale. Odgovor sam tražila, dobila sam nešto što je bilo zloslutno, a ipak sam ga prihvatila kao odgovor. Jesam li zato, dijelom, kriva za ono što se kasnije dogodilo? Jesmo li, svi, krivi za smrt svojih bližnjih? Postoji li neki način da sklopimo ruke oko plamičaka života na vjetru i time ih zaštitimo od gašenja?

Ne znam. Odlučio je otići ranije i sam riješio taj nesporazum.

Osmrtnica je na vratima škole stajala nekoliko dana. A onda su nas zgrabili profesori i prikovali za materijalni svijet. Objasnili su nam da je telekineza fikcija i da se stvari pomiču isključivo mišićima – možda zato što su oni imali mišiće. Ne mi. Većina uvijek pristane na tu ideju. Tako je lakše. Neki ne pristanu, bar ne sasvim. Spadam u one koji vrata drže otvorenim i ne iznenađuju se kad ih prisjete konstelacije atoma koje se obično ne opisuju u modernim udžbenicima fizike. I kad mi neki čudni ljudi, koje povremeno srećem, nacrtaju pitona koji je progutao slona, ja im nikada ne kažem da je to šešir. Ali poslije te noći, uplašena i potpuno zgažena odlučila sam napustiti sve te čudne tehnike. Ne znam što sam radila umjesto toga. Ništa, mislim. Gledala televiziju? Svirala gitaru? Čitala novine? Rano išla na spavanje?

Prošle su mnoge jeseni prije one u kojoj sam ponovo naletjela na šifru mračnoga. Malo je pjesama, malo muzike koja je prijetnja strahu, strepnji, mistici. „A History of Bad Man“ je pjesma koju su nam Melvinsi priredili za sam kraj. To je pjesma čiji naslov zaslužuje ova priča. To je priča o čovjeku koji je volio Melvinse. Koji je živio Melvinse. I za njih. A Melvinsi su odradili svoj posao bez ikakve komunikacije s publikom. Kao da su Njega pitali. Osjetilo se ono „nešto“. Prihvatila sam to kao šutnju udvoje. Muzika strepnje pribija ljude jedne uz druge i nitko ne priča o paralelnom životu koji vodi. Svatko ima svoje krugove u pijesku, a ovaj život nije olimpijada da ih preplićemo. Nije važno ni sudjelovati. Još manje pobijediti.

>>>>>>> FOTO GALERIJA <<<<<<<

Izvještaj: Vedrana Dobrić (hvala Terapija.net)
Foto: Samir Cerić Kovačević

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok