MEGADETH “DYSTOPIA”

MEGADETH: “DYSTOPIA”
Datum izlaska: 22. 1. 2016.
Žanr: Thrash metal
Ocjena: 4/5

megadeth-dystopia01.The Threat is Real
02. Dystopia
03. Fatal Illusion
04. Death From Within
05. Bullet to the Brain
06. Post American World
07. Poisonous Shadows
08. Look Who’s Talking
09. Conquer or Die
10. Lying in State
11. The Emperor
12. Last Dying Wish
13. Foreign Policy

Kada veliki bend poput Megadetha, čiju su karijeru recentnijih godina obilježili usponi i padovi, promjene u postavi i slabiji albumi, najavi izlazak novog studijskog uratka, podijeljenost mišljenja i skepsa među fanovima i kritikom je zajamčena. Unatoč razočaranju većine izdanjima „Thirteen“ (2011.) i posebno „Super Colliderom“ (2013.), kojim je bend podbacio pokušavši komercijalizirati svoj zvuk, najnoviji „Dystopia“ zvuči vrlo obećavajuće i donosi neke nove elemente koji će pobuditi zanimanje fanova.

Pri prvom slušanju fanovi će zasigurno primijetiti da nedostaje glazbeni doprinos dvaju bitnih članova – gitarista virtuoza Chrisa Brodericka i bubnjara Shawna Dovera. Ipak, ovom albumu sam odlučila dati šansu iz dva razloga.
Prvi razlog počiva na nekoliko, glazbeno vrlo izazovnih i atraktivnih singlova kojima je novi album najavljen, a to su, kronološkim redom prema objavljivanju, „Fatal Illusion“, „The Threat Is Real“ i „Dystopia“.
Drugi razlog je angažman jednog od prominentnijih bubnjara na metal sceni danas, Chrisa Adlera iz Lamb Of God i briljantnog brazilskog gitariste Kika Loureira iz Angre, čiji je stil ovom albumu dao jednu specifičnu progresivnu notu. Angažiranje Loureira u Megadethu je doista izvanredan potez Davea Mustainea koji, kako se u nekim pjesmama čini, zatomljuje svoj svirački ego i daje Loureiru da dođe do izražaja svojim nepokolobljivim izvedbenim pristupom glede gitarskih soloa. Sada mogu napomenuti da je Loureiro bio i koautor pjesama „Post-American World“, „Conquer Or Die!“ koja je instrumentalni komad, te „Poisonous Shadows“ u kojoj je odsvirao i klavijature. Moram priznati da me početak prve „The Threat Is Real“ nije posebno zaintrigirao, ali kako se pjesma razvijala, bilo je jasno da se radi o Megadethovom povratku thrash korijenima već na samome početku na kojem Adler zaglušuje duplom bas pedalom, a Loureiro moćnim rifanjem i soliranjem počinje dokazivati svoju kreativnost.
Dave Ellefson je, kao i uvijek, maksimalno angažiran pri davanju čvrste podloge zvuka na basu, a Mustaineov vokal s dozom hrapavog prizvuka uopće ne zvuči pompozno kao na nekoliko zadnjih izdanja, nego čvrsto, gnjevno i prijeteće kako i priliči thrash metal pjevaču. Naslovna „Dystopia“ vrlo je melodična od uvoda do samog kraja.
Adler se kao bubnjar savršeno prilagodio stilu benda, blast beatevi u pjesmi izvedeni su u pravom trenutku da joj više pojačaju efekt, a gitarski rad Loureira i Mustainea je na samom vrhuncu. „Dystopia“ će vam se svakako urezati u pamćenje. Dugi gitarski soloi, shreddanje i dupliranje pred kraj, predstavljaju vrhunac izvođačke estetike u pjesmi. „Fatal Illusion“ još više cementira vašu pažnju i interes za ovaj album. Masivni početak koji privlači pažnju Ellefsonovim solom na basu koji uvodi u cijelu strukturu pjesme, neće vas ostaviti hladnima. Opet pažnju pljeni zajednički odrađen gitarski dio posla Mustainea i Loureira. I Adlerov jasno prepoznatljivi stil kad su blast beatevi na djelu, automatski priziva asocijaciju na njegovu umješnost u matičnom bendu i prava je reprezentacija thrash-groove metal snage u pjesmi. Dinamični „groove“ karakter pjesme mnogi će poimati otprilike kao „Lamb Of God meets 90’s Megadeth“. „Bullet To The Brain“ pamti se zbog električno-akustičnih rifova, a „Post-American World“ vas vraća u ranije dane kvalitete benda i priziva sjećanje na vrijeme uspjeha „Symphony Of Destruction“. Još ću istaknuti nekoliko pjesama koje će zadovoljiti ukus starih fanova, kojima je vjera u kvalitetu ovog benda poljuljana.
„Poisonous Shadows“ je definitivno pjesma koja se ističe na ovom albumu. Kiko Loureiro joj je svojim skladateljskim pristupom i tehniciranjem dao toliko slojevitosti i varijacija da je to vrijedno divljenja. Izmjena grandioznih gitarskih rifova i klavijaturskih dijelova ovu pjesmu svrstava među najkompleksnije i samim time najefektnije na albumu. Nadogradnja žešćih dijelova nešto progresivnijim, laganijim sekcijama predstavlja odmak od standardnog stila benda. Nije mi namjera iznositi previše svojih osobnih dojmova, svrha pjesme je da sama ostvari svoju vrijednost u uhu slušatelja.
Instrumentalna „Conquer Or Die!“ počinje flamenco gitarom, da bi se u ostatku razvijala kroz shreddanje. To je još jedna svijetla točka albuma, dok pri kraju dojam narušavaju „The Emperor“ i obrada Fearove „Foreign Policy“.

Da ne duljim, nakon „Super Collidera“, ovaj album je definitivno označio ponovno rođenje Megadetha. S dva nova vrhunska glazbenika u postavi na petnaestom studijskom albumu, Adlerom na bubnjevima i Loureirom na gitari, Dave Mustaine je uspio dokazati da od glazbe još nije spreman samo tako odustati. Ne želim ulaziti u sadržaj tekstova pjesama na ovom albumu, osvrt na Mustaineove političke stavove ipak neće naći svoje mjesto u ovoj recenziji.
Ako ste jedan od onih fanova koji je zapeo na „Thirteen“ i unazad par godina ne odustajete od tvrdnje i mišljenja da bend više nema što ponuditi publici, ovo nije album za vas. Ovo izdanje zahtijeva otvorenost i spremnost da se prihvate ikone u novom ruhu. Megadeth se vratio u velikom stilu i, kako sam već napomenula, gitarski posao Brazilca Kika Loureira najjači je adut ovog albuma! Kako bend ne odustaje od glazbe, tako ni fanovi ne bi trebali dići ruke od benda. Zato sam sigurna da će „Dystopia“ naći mjesto na vašim policama i da će entuzijasti među metal publikom koji prihvaćaju sve nove promjene i ideje, ovaj album smatrati vrlo relevantnim.

Recenzija: Buna Bernarda Juretić

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok