„Posljednji preživjeli Ramone“, kako ga nazivaju (naravno da nije posljednji, ali jest jedini iz najpoznatije postave Joey-Johnny-Dee Dee-Marky, kombinacije koja je zajedno rasturala kojih petnaestak godina), nakon gotovo dvije godine od zadnjeg blitzkriega na Zagreb, došao je u novi pohod. Blitzkrieg, kao njegov prateći bend, u međuvremenu je izmijenio postavu. Michale Graves, najpoznatiji kao pjevač Misfitsa u drugoj polovici ’90-ih, srećom je i dalje za mikrofonom, dok su Clare B i Alex Kane iz AntiProducta ovog ljeta zamijenjeni novim basistom i gitaristom, a po forumima fanovi tvrde da će ih Marky sada mijenjati ovisno o turneji. Nemojmo previše vjerovati glasinama, ionako je moguće da se za dvije godine Blitzkrieg ponovo sruči na Boogaloo, pa ćemo već vidjeti tko će tada trzati po žicama. Clare i Alex su djelovali nekako simpatično, pa je utoliko šteta što ih više nema, ali ni ova nova ekipa se ne čini loša, svoj su posao sasvim pristojno obavili, tako da, što se mene tiče – Markyjev projekt, njegova stvar koga će angažirati. Zadnji put su predgrupe Markyjevom Blitzkriegu bili Eksodus i Psohomodo Pop. Sinoć je ponovo nastupio Eksodus te mladi i ludi Devils Whorehouse. Predgrupe su odsvirale svaka po 20-30 minuta, Eksodus je odsvirao presjek obrada – „I Wanna Be Your Dog“ i „Vjeran pas“, za koju je Tomi naglasio da je u originalu pjesma Termita, ne Leta 3, što je sasvim opravdana opaska, s obzirom na prosjek godina publike koja se u tom trenutku nalazila u klubu. Zatim smo čuli nešto njihovih standardnih stvari – „Radiation“, „Punk Revolution“, „Svoj svijet“ te jednu novu – „Don’t Let ’em“. Svoj dio su završili s „Anarchy, Peace & Freedom“, da bi potom stage prepustili mladim kolegama iz Devils Whorehouse. Počeli su s „We Are 138“, a za vrijeme njihovog nastupa Boogaloo se počeo popunjavati te je u trenutku kad su svirali „Lost In Space“ već bio solidno pun. Odličnu „Scream“ su ispucali među prvima, ali su zato „Helenu“ i „Descending Angels“, osobno mi najdraže stvari od Misfitsa, ostavili za pred kraj. Taman su htjeli završiti, ali kao da su se predomislili i odsvirali još dvije pjesme dotad već skroz oduševljenoj publici: „Last Caress“ i „Dig Up Her Bones“. Pred sam kraj je već mnogo ruku bilo u zraku i pjevalo se skupa s pjevačem, koji je sam rekao da gubi glas. Dečki su mladi, vrlo simpatični i baš su fino digli atmosferu u klubu, tako da ih mogu samo preporučiti.

Nakon 11 krenuo je i Blitzkrieg. Da je ime benda savršeno odabrano pokazuje činjenica da kreću od početka punom parom i naprosto ne staju ni na tren do kraja koncerta. Jedini trenutak kad je glazba stala bio je kratki prekid između prvog i drugog bisa, to je sve. Između toga se pjesme samo nižu, najavljene samo Markyjevim „One, two, three, four!“. Pri izlasku na stage, Marky je prvo došao za mikrofon i pozdravio publiku. Prvi redovi su bili van sebe, bilo je puno mladih djevojaka u Ramones majicama i s Misfits kosturskim rukavicama. Očito je ta glazba našla svoje vjerne i žestoke poklonike i u današnjoj srednjoškolskoj populaciji. Starijima možda nije pitanje života hoće li vidjeti pravog pravcatog Ramonea uživo, ali mladim punkerima (i ne samo punkerima!) očito je to bila jako bitna stvar. Nakon Markyja, mikrofon je preuzeo Michale, otkačeno i sasvim ludo stvorenje koje se sa svojih 35 godina, sudimo li po scenskom nastupu, čini dobrih petnaest godina mlađi. Čovjek ima energije za trojicu i odlično je gledati taj njegov entuzijazam. Divlja gore nego klinci u publici, bit će jer glazbi Ramonesa i sam pristupa kao fan. Osim što je iznimno simpatičan – tijekom i nakon koncerta se rukovao s kime god je stigao, pozdravljao prve redove, fotografirao sa stagea fanove njihovim fotoaparatom, penjao se na bočne zvučnike, te cijelo vrijeme djelovao presretno – Michale je i stvarno dobar pjevač. Zaista se čini savršeno odabranim za ovu ulogu. Sasvim je druga stvar što starija pankerija misli o ovom blickriškom pothvatu općenito – je li uopće potreban, služi li zgrtanju love ili prosvjećivanju mlađih generacija, kojima se pokušava približiti jedna od glazba jednog od bendova koji su najviše utjecali na kasniju pop-kulturu ili je jedini smisao da se bivši i budući fanovi Ramonesa naprosto dobro zabave i iskaču u subotu navečer. Svatko je valjda imao svoj razlog zašto je sinoć bio u Boogaloou. Osobno su mi Ramonesi dragi, ali nisam neki osobiti fan, no Michale i Marky su dovoljno dragi i karizmatični da učine večer vrijednom izlaska bez obzira na razloge koji su vas doveli u klub. Isprašili su redom sve najbitnije hitove Ramonesa – kao da su uzeli „Anthology“ i krenuli redom: „I Wanna Be Sedated“, „Pet Cemetery“, „Sheena Is A Punk Rocker“, „The KKK Took My Baby Away“, „I Believe In Miracles“, „Beat On The Brat“, „Rockaway Beach“, „Commando“, „Teenage Lobotomy“, „Chinese Rock“, „R.A.M.O.N.E.S.“

Na drugom bisu najavili pjesmu za koju su ovo ljeta snimili i animirani spot, „When We Were Angels“, zatim obradu Creedence Clearwater Revivala „Have You Ever Seen The Rain?“ te Joeyevu verziju „Wonderful World“. Završilo je s „Hey Ho, Let’s Go“ i kratkim Markyjevim bubnjarskim solom. Kako je bend napuštao stage, puštena je legendarna „My Way“, što je odlično odgovaralo feelingu pred kraj koncerta. Što se benda tiče, sve je to vrlo korektno odrađeno, publika se činila sasvim zadovoljna. Ono što je meni pokvarilo dojam je bio jako loš zvuk, odnosno zujanje i buka ispod koje su se nazirale melodije praktički u cijeloj dvorani. No, osim toga, bila je to sasvim solidno provedena subota navečer.

 

Izvještaj i foto: Sara Profeta (sara@venia-mag.net)