I prije odlaska u Tolmin na Punk Rock Holiday očekivao sam prijateljski nastrojen festival sa mnogo zanimljivih događanja, hrpom žestokih bandova, odličnim line-upom međutim po povratku sa njega mogu reći samo jedno – ovo je najbolji festival na kojem sam ikada bio (a posjetio sam ih zaista puno).

Ali da krenemo redom – na žalost radi posla preskočen je bio prvi dan festivala, a misija koju je jedino trebalo obaviti za 2. dan festivala bila je vidjeti jedan od začetnika crossover thrash-a iz početka 80-tih godina – legendarne Suicidal Tendenciese.

PRH-Elvis JacksonPo dolasku u Tolmin stvari nisu izgledale nimalo dobro – jako nevrijeme pogodilo je cijelu regiju, te se na ulasku u kamp slušala samo vremenska prognoza. S obzirom da je padala jaka kiša praćena jakim vjetrom svi su nestrpljivo čekali  smanjenje kiše oko 20h i potpuni prestanak oko 22h. Početna nervoza sa ulaska u kamp pomalo je nestala vidjevši situaciju na i oko pozornice – na stageu žestoko svira muzika, ljudi ispred stagea prate ritmove, skaču u blatu, a dosta ih dolazi sa obližnje plaže u badićima i sa ručnicima oko vrata kao da se ništa ne dešava. Nakon sat vremena provedenih u šatoru kiša je potpuno prestala, nasipan je sloj šljunka  preko blata, te je party bez straha od ozljede mogao početi.

Atlas Losing Grip i Swingin Utters žestokom su svirkom zabavljali publiku za domaći band Elvis Jackson koji je napravio pravi šou – stage je gotovo cijelo vrijeme bio pun ljudi iz publike, stage diving je bio viđen u svim oblicima, a pojavili su se i diveri sa luftićima i pojasima za neplivače. Za kraj penjanje 100-tinjak ljudi na pozornicu i kolektivno pjevanje “Smoking Ganja” – sve u svemu spektakl.

PRH-suicidal tendenciesI onda rijetko viđena količina energije koju posjeduje čovjek od preko 50 godina, frontman Suicidal Tendenciesa – Mike Miur pretvorila je prostor ispred stagea u veliki mosh pit. Prva pjesma You Can’t Bring Me Down rekla je sve o njihovom nastupu. Nevjerojatno je bilo gledati tog “starijeg gospodina” koliko puta je pretrčao pozornicu u sat vremena nastupa. Poneseni žestinom koncerta i atmosferom u publici moja dva sina od 4 i 6 godina odlučila su se za prvi stage diving u životu – stvar koja je prenesena u većini slovenskih medija – z odra je skočil celo 4-letni otrok.

Nakon Suicidal Tendenciesa nastup nešto “mekanijih” Millencolina, međutim publika je opet došla na svoje nastupom The Mahonesa – kanadskog irish punk banda sa karizmatičnom Kattie McConnell za mikrofonom i s harmonikom u rukama. Iako harmonika nije baš instrument koji se viđa na ovakvoj vrsti muzike ovakva pjevačica se viđa još rjeđe – iako je harmonika teška preko 10 kg ona je s njom baratala bolje nego najžešći gitaristi sa svojim instrumentom. Kao i svaki dan nakon koncerata nastavak je bio na plaži uz nastupe DJ-a i karaoke do ranih jutarnjih sati.

PRH-city saintsSlijedeći dan od podneva pa na dalje svirali su na manjem stageu na plaži “manje” poznati bandovi koji su lagano budili publiku i pripremali za headlinere. Zagrijavanje za njih odlično su navečer odradili City Saints. Svi koji vole Perkele vole i ovaj band jer je sačinjem dijelomično od istih članova te radi toga što sviraju gotovo sličnu muziku. Njihov koncert prošao je u skladu s njihovim motom: “Kicking ass for the working class.” Nakon njih Your Demise, moderni punk rock band svoju energiju je prenio na publiku tako da je nakon njihovog koncerta bilo dosta izgubljenih stvari – ključeva, tenisica i sl. Vrlo dobro odrađen koncert grupa The Mezingers bio je najava za ono što su svi čekali cijeli dan – H20.

Band iz New Yorka koji smo nedavno imali prilike vidjeti u Zagrebu svojim melodičnim hardcoreom zapalio je publiku. Baš taj melodični hardcore zaslužan je i za to da ga i moji klinci obožavaju. Rezultat toga bila je želja 6-ogodišnjeg klinca da najavi svoju najdražu pjesmu 1995. PRH-h2oZahvaljujući gitaristu Rusty Pistachiou i pjevaču Tobyju Morseu to se i realiziralo. Sredinom koncerta potražili su ga u publici izveli na stage pred par tisuća ljudi i uz manje poteškoće uzeo je pjevaču mikrofon iz ruke i zaderao se H2O- GOOOOOOOOOO!!!!! Fantastičan završetak trećeg dana koji je bio još žešći od prethodnog.

Četvrti dan indentičan, a opet potpuno različit od prethodnog. Prijepodnevni dio na plaži, lagano namakanje nogu u rijeci Soči (temperatura oko 5 stupnjeva neke nije spriječila na kupanje) i slušanje bandova na Beach stageu. Večernji dio su počeli The Aggrolites – reggae  soul band na koji se publika uz razno razne “mirise” pojačano zaljuljala.

Nakon njih na red su došli po mojem ukusu zvijezde večeri (iako raspored to baš nije pokazao) i najveće divljake na festivalu – The Casualties. Izlazak na stage i lijevanje pive pjevača Jorgea Herrera  u svoja usta bio je znak za početak žestoke street punk svirke. Mješavina pjesama sa novog albuma i starijih “himni” bila je znak za stage diving, pa PRH-the casualtiesmalo kasnije za novu navalu publike na stage kako bi zapjevali sa svojim idolima “rame uz rame”. Sve u svemu mobilizirani su bili svi koji su u tom trenutku bili na koncertu. Nakon koncerta naveći divljak iz banda, pjevač naletio je na putu do svog kombija na mog mlađeg sina i kad ga je vidio pitao je samo – He was on the show? Nakon potvrdnog odgovora vratio se sa šalom Casualties Army i obavio redovno slikanje sa presretnim klincem.

Propaghandhi i Snuff zamjenili su mjesta u rasporedu te su Propaghandhi nastupili prvi. Band koji je politički vrlo aktivan te zbog svojih uvjerenja rijetko kada nastupa na festivalima dao je Punk Rock Holidayu priliku da ih uvrsti u svoj line-up. O popularnosti banda govori činjenica da je na kraju nastupa jedan od obožavatelja uletio na stage i skinuo si njihov banner za uspomenu. Jedini incident, ako se to tako uopće može nazvati na cijelom festivalu. Za kraj nastup britanskog punk rock banda Snuff ili kako su oni sebe predstavili “We are Suicidal Tendencies”, bio je znak da sve što je dobro vrlo brzo dođe kraj.  Četiri dana proletila su zaista neočekivano. Pozdrav sa svim poznatima i nepoznatima uz napomenu – vidimo se i slijedeće godine.

Za vrijeme cijelog festivala gotovo svi bandovi provodili su vrijeme u kampu te je kontakt, slikanje, pričanje ili bilo šta slično bilo lako moguće za ostvariti. Nije bilo nikakvih zabrana, umišljenih zvjezdica ili sličnoga te je ponekad kamp izgledao kao sretna hippie komuna. Svi su svima u svemu pomagali, prvenstveno zaštitari koji su svima koji su htjeli dospjeti na stage dali ruku da ne bi došlo do ozljeda (dok kod nas su oni prvi koji će širiti agresivnost). Osim nastupa bandova pored glavnog stagea svaku večer se moglo pratiti natjecanje Red Bullove BMX i mountain  bike ekipe u skokovima.

S obzirom sve na viđeno te na veliki broj posjetilaca i cijele regije – Srbije, BiH, jako puno Hrvata, Austrijanaca, Talijana pa čak i Nijemaca ovaj festival ima sjajnu budućnost te svakome tko još nije bio na njemu preporučam da ide vidjeti i doživjeti to “čudo ” slijedeće godine.

FESTIVALSKA FOTO GALERIJA – KLIK!

Izvještaj i foto: Roberto Pavić